Planina Orjen svojim većim dijelom nalazi se u Crnoj Gori, te djelimično u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pa možemo reći da predstavlja neku vrstu „tromeđe“ između ovih zemalja. Omiljeno je izletište planinara posebno zbog činjenice da njen najveći vrh Veliki (Zubački) kabao (1894m) predstavlja najvišu tačku primorskih Dinarida.
Turu na Orjen planiram već nekoliko godina, još od momenta kada sam na www.takeadventure.com procitao jako zanimljivu priču o prvom biciklističkom usponu na Orjen, davne 1904. godine.
Priča je zanimljiva jer pokazuje začetke brdskog biciklizma još u vrijeme Austro-Ugarske po čijim putevima čak i danas vozimo i pri tome se osjećamo kao da smo se vratili u prošlost, a upravo takva je bila i ova tura.
Start ture je sa magistralnog puta Trebinje – Herceg Novi, na odvajanju za selo Kruševice, odnosno Vrbanj, do kojih vodi krivudavi asfaltni put koji se probija kroz kršovite obronke Orjena. Uz asfaltni put primjećujemo kaldrmisanu pješačku stazu koja izgleda idealna za spust, a uživamo i u idiličnom pogledu na selo i morsku pučinu u daljini.
Vrlo brzo dolazimo do platoa na kojem se nalazi selo Vrbanj gdje se odvajamo na makadamski put koji kroz gustu bukovu šumu vodi prema Orjen sedlu. Put je izgrađen za vrijeme Austrougarske, o čemu svjedoči nekoliko spomen ploča koje srećemo usput. Jedna od njih otkriva da je vrijeme gradnje 6km puta oko 3 mjeseca što je zaista nevjerovatno.
Kako se približavamo Orjen sedlu, izlazimo iz bukove šume na predio koji je dosta opustošen šumskim požarima, pa možemo vidjeti karakteristični kraški reljef koji je dosta razvijen, zbog čega u ovom području praktično i ne postoje nadzemni vodeni tokovi.
Na samom sedlu na visini od 1600m nalazi se planinarski dom i malo jezero (Orjenska lokva) koje nikada ne presušuje, a tu počinje i planinarska staza koji vodi do najvišeg vrha. Ova planinarska staza izgrađena je također za vrijeme Austrougarske i to prilikom posjete prestolonasljednika, princa Rudolfa Habzburga, te se smatra najstarijom namjenski pravljenom planinarskom stazom u Crnoj Gori.
Uspon do vrha traje sat vremena, ali nama treba malo duže jer smo odlučili ponijeti bicikla i probati spust u povratku, iako pogled na strme litice ne ulijeva nadu da je staza „vozljiva“.
Fantastičan pogled sa vrha kvare niski oblaci i jak vjetar zbog kojih se na vrhu zadržavamo kraće nego smo željeli, a možda je to ipak zbog želje da probamo spust nazad do sedla.
Put sa sedla nastavlja kroz planinu Orjen prema selu Crkvice prolazeći naizmjenično kroz gotovo nestvarne kamenite predjele kao i kroz guste šumarke koji su ispresjecani nekim davno zaboravljenim stazama koje su potpuno prekrivene opalim lišćem pa zaista uživamo u njihovom „otkrivanju“ i koristimo svaku priliku da skrenemo sa glavnog makadamskog puta.
Nakon dužeg spusta dolazimo do asfaltnog puta uz koji se nalazi ogromni ruševni objekat koji je nekada bio sastavni dio velike austrogarske vojne baze u Crkvicama poznate kao „Primorska tvrđava Boka“. Na obližnjem info panou saznajemo da se baza sastojala od 150 objekata za smještaj i život vojnih snaga te oficira i njihovih porodica.
U vrlo kratkom periodu na tom mjestu sagrađeni su kasarne, hoteli, prodavnice, škola, vježbalište, strelište, konjušnica, magacini, pozorište, pošta, tenisko igralište, kuglana, fudbalsko igralište i ski staza.
O kolikom kompleksu je rječ govori i podatak da je na tom mjestu izgrađena i najveća pekara na Balkanu koja je bila i druga po veličini u Evropi sa dnevnim kapacitetom od 24t hljeba.
Nažalost većina objekata je uništena u II svjetskom ratu, a najočuvanija je upravo pekara koja se nalazi uz sami put.
I taman kad smo pomislili da smo taj dan vidjeli sve što Orjen nudi, put nas odvede iznad Boke kotorske pa nam je kao šlag na tortu serviran pogled na Lovćen, Tivat i Prevlaku.
Na kraju, ne možemo odoliti da monotoniju asfaltnog spusta kratko prekinemo i probamo spust niz golemu stijenu koja se proteže uz samu cestu.
Turu vozili: Ivo i Đani.
