Izvještaji sa vožnji

Kalinovik – Morine – Mostar

Kada tri godine planirate da vozite turu, a koju niste mogli organizovati zbog čitavog niza okolnosti, onda sigurno priželjkujete da je takva vožnja vrijedna tolikog iščekivanja. Na to su vjerovatno pomišljali i momci iz ekipe Sejo & sinovi i u nedjelju 8 maja su konačno našli vremena da organizuju malu, ali odabranu ekipu koja je pošla na spomena vrijedan put.

Tokom trogodišnjeg perioda možete zamišljati ili gledati fotografije ljudi koji su vozili kroz te predjele, ali ne možete znati šta vas uistinu očekuje. Turu su već u julu davne 2008. godine vozili Oz i Nermina, a potom u avgustu naredne godine pridružio im se i Bavka. Oni su nam omogućili da kroz oko digitalnog fotoaparata vidimo Neretvu u svojim počecima ili da se pred monitorom divimo nekropoli stećaka na visoravni Morine. Na takvo nešto ne možete ostati ravnodušni i ne zaputiti se da se i sami uvjerite.

Iz hladnog sarajevskog jutra krenuli smo ka jugu put Kalinovika sa jednim od očeva Sejo za volanom, ovaj put sa Adisovim i Adnanovim ocem. Nažalost, ekipa koja je pošla je bila mala jer tura nije kružna i ne bi se vraćali po vozila, već nas je neko trebao prebaciti do Kalinovika i doći po nas u Mostar.

Ulazak u Kalinovik sa poljima sa travom i stijenama koje vire iz zemlje nagovještava kakav nas početak ture očekuje. Sa desne strane bjelašnička Visočica i Treskavica, sa lijeve Lelija i Zelengora, svaka planina izazov za sebe. Polazimo sa polja malo iza Kalinovika, a pred nama samo cesta prema Ulogu i gole visoravni koje omogućavaju vjetru da puše neometano, tražeći od nas više snage pri okretanju pedala na samom početku ture.

Na putu prema selu nailazimo na skretanje za Kladopoljsko jezero i sa žaljenjem konstatujemo da nemamo vremena da ga odemo pogledati, jer nas ipak čeka još oko 90 km i valja nam uhvatiti danje svijetlo. Nakon nekog vremena drveće nam pruža zavjetrinu i hlad i nailazimo na jedan od mnogih predmeta divljenja – Neretvu u malom izdanju, ali ne na rijeku kakvu smo navikli da viđamo. Ovdje, u svojim počecima, gdje Neretva teče između masiva Crvnja i Prenja, Neretva u dubokom kanjonu s pogledom sa uzvisine izgleda kao oveći zeleni potok. Bili smo začuđeni i pitali smo se kako tako mala rijeka, nakon prolaska kroz brojne kanjone i plodnja polja, prerasta u zeleni hercegovački dragulj kakvog znamo.

Da je Bosna i Hercegovina zemlja ironije dokazalo je i selo Ulog koje je bila naša sljedeća stanica. Na samom ulazu u selo, pored znaka za skretanje za Nevesinje desno preko mosta koji prelazi preko Neretve, ugledali smo i znakove za džamiju, te pravoslavnu i katoličku crkvu. Vjerovatno bi se i zadivili tragu mulitreligijske šarolikosti i u tako udaljenom mjestu, ali znakovi i objekti su jedini trag tome jer nije bilo ljudi. Čak i lokalna kafana, koja je tradicionalno mjesto okupljanja u Bosni, je bila prazna.

Na Crvanjsko jezero smo odlučili da idemo putem kojeg nismo imali na Garminu, odnosno putem kojim nisu vozili Ozi i Nermina. Silazak sa tracka je doveo do dileme kojim putem poći, da li smo na pravom putu i još jednom se pokazalo da se trebamo oslanjati više na samosnalaženje u prirodi bez stalne pomoći tehnologije. Iako nam je putokaz pokazao pravac, vijećali smo nekoliko puta o pravcu dok nismo došli do Crvanjskog jezera, poznatog i kao Uloško jezero. Ovo jezero srcolikog oblika na 1058 m nadmorske visine se uljeva u Neretvu i nalazi na zapadnom dijelu planine Crvanj. Naša pauza za jelo kod jezera je bila propraćena kreketanjem mnogobrojnih žaba i to je bila naša posljednja pauza prije polaska prema visoravni Morine.

Morine i Crvanj su predjeli čobana, stanovnika Humske zemlje ili Donje Hercegovine, pa je svaka regija imala svoju planinu. Regija Lokva Trebinja je imala planinu Crvanj. Narod na ovom području je praktikovao dvojno stanovanje, pa bi se zimi, radi stoke i žita stanovalo u Humnini, odnosno nizinama, dok se ljeti selilo na planine. I danas u tim predjelima možete naići na čobane i njihove vjerne pse na koje smo imali priliku naići, pri čemi smo bili na oprezu. Psi su u ovim predjelima odgajani da čuvaju stoku i imanja i samim tim se ponašaju više zaštitinički spram došljaka, u što smo se i sami uvjerili.

Morine, ili kako ga neki zovu „Evropski Tibet“, donose utaban i širok makadamski put na nekih 1200 m nadmorske visine, sa pogledom na vrhove Crvnja. Nasred Morina se nalazi veličanstveno „Svatovsko groblje“, nekropola od nekih tridesetak stećaka. Narodna pjesma kaže da su tu zakopani kićeni svatovi Mostarlije Muje koji su u povorci na putu ka dvorima nevesinjskog plemića Ljubovića nepripremljeni naletjeli na ledenu mećavu i smrznuli se do smrti. Jedini preživjeli su bili sluga plemića Ljubovića Marijan i svatovska mlada, lijepa Umihana koju je Marijan na doratu otpremio put Nevesinja i ona je kasnije postala draga plemića Ljubovića.

Sunce su zaklonili oblaci i na Morinama su prokapale su prve kapi kiše. Od Morina počinje naša trka sa kišom kojoj uspjevamo pobjeći sve do Nevesinja. Put prema Nevesinju nas je doveo do Kifinog sela, kroz koje prolazimo s oprezom, jer je poznato da ljudi u ovim predjelima nisu naviknuti na došljake. Prolazimo pored skupine djece koji nam, kao i dignuta ruka i trubljenje iz Golfa dvice, pokazuju da se moramo držati zajedno.

Nakon uspona od nekih 6 km na putu ka Mostaru, slijedio je 20 km dugi spust ka Mostaru propraćen kišom i vjetrom, sa željom da nas tamo dočeka topla mediteranska klima. Kiša i vjetar ne uzrokuju smrzavanje kao u slučaju Mostarlije Muje i njegovih svatova, ali hladnoća je neizbježna i cijenite svaki pređeni kilometar. Pri tome naučite i da cijenite jednokratne kineske kabanice koje su zaštitile Adisa i mene, barem gornji dio tijela. Napredak prema Mostaru donosi i topliiji zrak, koji se posebno osjeća na hladnim koljenima i ugodno ih zagrijava. Sa lijeve strane se ukazuje dobro poznati prizor – kula Herceg-Stjepana Kosače koja se uzdiže iznad Blagaja, a na koju smo se penjali prošle godine. U Mostaru sa zadovoljstvom konstatujemo da smo prešli preko 100 kilometara na kojima smo vidjeli predjele koji vas ostavljaju bez daha.

Pokazalo se da smo ipak samo nakratko pobjegli od kiše, pa smo požurili do OMV pumpe, gdje smo čekali Faruka iz Sarajeva da dođe po nas. Na kafu je došao i Đani sa pregršt novih prijedloga za ture po Hercegovini, neke od njih će sigurno biti vožene još ove sezone. Kao što reče Adis, ovo je bila prava XC tura koju vrijedi ponoviti i nekoliko puta.

Tekst: Haris Kurić
Foto: Hamza Ćemalović

mekee
Za život i provod zaradjuje kao programer. Vozi srebreni FS bajk i rijetko ga pere.
http://www.mtb.ba

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.