Za razliku od standardnih, tzv. “kružnih tura” gdje ostavimo automobile na jednom mjestu, pa se popnemo na planinu ili “obrnemo krug” vrativši se ponovo na mjesto polaska, ove godine su se nekako zaredale “linijske” ture gdje krenemo s jedne tačke a završimo skroz na drugom kraju. Tako smo ljetos uvezali Bitovnju i Vitreušu startom sa Bradine i ciljem na Jablaničkom jezeru, pa kako nam se dopalo kupanje isto smo uradili i preko Zelengore. Kupanja nije bilo za protekli vikend ali jedna od izuzetno lijepih tura koju smo vozili ove godine je preko Bjelašnice i Visočice, ali ne standardnim smjerom ka Bjelimićima, glavatičevu i Boračkom jezeru, već preko Luka rubom kanjona, a onda i do same Rakitnice, pa uz “desni zid” kanjona prema Konjicu. Zbog nepoznatog terena, velike kilometraže i očekivanog uspona od oko dvije hiljade visinskih metara turu smo najavili kao težu i preporučili samo iskusnijim bajkerima.
Grupa je, stoga, bila “mala ali odabrana”: Meki, Đani, Ado, Nermin, Kile, Namik, Kerim i ja, nekad potpisan kao Meri. Da bi izbjegli dosadni uspon na Bjelašnicu klupski kombi je sa polazne tačke, ispred hotela Maršal, vratio Adin tata koji je, kad smo mu se izvinjavali zbog ranog buđenja i zahvaljivali na usluzi rekao: “Ma, za bicikliste meni nije ništa teško!”.
E, kad može Adin tata ustati sabahom možemo i mi zapedalati u rano jutro, obući topliju garderobu na sebe i sjuriti se u Šabiće. Već se osjeti da ljeto na planinama prolazi, jutro donosi niže temperature i nema više spusta u majicama kratkih rukava i golih koljena. U planinskom domu Vrela, pred Sinanovićima pravimo kraću pauzu za kaficu (poneko i čorbu) i tu nas sustiže zanimljiva ekipa bajkera, tri mladića i jedna djevojka, koji su krenuli ka Boračkom jezeru ali s namjerom da noće dole u nekoj vikendici. Objašnjavamo im da je ova dionica malo zanimljivija jer nema asfalta i začas se odlučuju da nam se pridruže.
Moram priznati, kad je krenuo prvi oštri uspon ka vrhu kanjona, pa kad sam bacio pogled na topografiju i shvatio da se moramo, praktično, spustiti hiljadu metara i onda popeti gotovo još toliko, uplašio sam se i požalio što nagovorismo ekipu, jer možda im je ovo prejak zalogaj. No, i pored bolova u leđima na koje se jedan mladić žalio hrabro su gazili skupa s nama naprijed, a Ervina je čak prednjačila. Svaka čast, pravi primjer damama i potvrda kako brdski biciklizam uopšte nije neka “muška stvar” već da podjednako uživaju i pripadnice ljepšeg spola.
A uživali zbilja jesmo. Kako je put vijugao dublje u Visočicu, tako je osjećaj veličanstvenosti prirode bivao veći. Nije smetao ni krš i kamenjar vrha Džamija podno kojeg smo pravili pauzu za ručak, našlo se trave za izležavanje. Visočica ima dovoljno vode pa smo se često znali okrijepiti svježom i hladnom. Ipak, ništa se ne može usporediti sa oduševljenjem koje čovjek osjeti kad se vijugavim putem uspne na prijevoj i izbije na Grušačko polje odakle puca nevjerovatan pogled na gotovo kilometar dubok kanjon Rakitnice, i Bjelašnicu sa selom Lukomir s druge strane.
I taman kad smo pomislili da je to kraj svijeta otkrivamo razbacane kuće malog sela ali i prilično mnogo obrađene zemlje zasijane žitom, uredno pokošenih njiva i pitomost krajolika koji je takav, valjda, samo ljeti kad sija sunce. Naprosto ne smijem zamisliti koja surovost vlada ovdje zimi kad se stušte vjetrovi i zapada snijeg. No, ljuti i ovdje žive, bez interneta, facebooka i mobitela i nasmijani su. Srećemo dvoje djece kojima bivamo zanimljivi, voze komadić puta s nama, demonstriraju vještinu vožnje po makadamu bez ruku… a bicikli skrpljeni od nekakvih komada, “ćelavih” guma. Ipak, lica su razvučena u osmijeh i rado nam se pridružuju na zajedničkoj fotografiji.
A onda slijedi dugački, predivni dio preko Grušačkog polja. Srećemo i zanimljiv detalj: trokraka raskrsnica makadamskih puteva a u sredini stećak. Preteča onoga što danas zovemo “kružni tok”. Na jednim seoskim zaprežnim kolima njemačka saobračajna tablica, onako šale radi. I konačno spust. Nikad kraja. Put i nije baš najbolji, mjestimice čak i opasan zbog rastresitog kamenja, ali srećom svi se spuštamo bez problema. Na kraju spusta, visinomjer kaže da smo sa 1480 metara sletjeli na 340. Uh! I to nije sve. Stižemo na Rakitnicu.
Ima li ljepše rijeke? Teško, iako se o ukusima da raspravljati. Rakitnicu možeš piti, mozeš se i okupati u njoj. Možeš uloviti ribu i uslast je ispeći na bijelom kamenu. Pošto je kraj ljeta, relativno je plitka iako su neki brzaci još uvijek bijeli od pjene, a duboka mjesta zelena. Visoko gore, tragovi izdubljenih stijena kažu da u proljeće podivlja, da taj veličanstveni duboki kanjon nije nastao tek tako, već ga je izdubila neumoljiva sila vode. Čovjek bi mogao danima stajati ovdje i razmišljati o tome kako je mali, a koliko je priroda veličanstvena. No, voz nas neće čekati, valja stići u Konjic.
Put pod noge, tačnije pod pedale, malo guranja malo vožnje po jakom usponu, osvježenje pitkom vodom u selu Dubočani, pokoja nezrela jabuka ubrana kraj ceste, jedna domaćica nas ponudi izvrsnim bijelim šljivama, malo priče i popesmo se. Ekipa koja nam se pridružila malo zastajkuje, a kako su rekli da ne žure odlučujemo da se rastanemo i sjurimo do Konjica ne izazivajući vraga s kašnjenjem na voz. Ostavljamo strelice improvizirane od grana na jednoj raskrsnici i odlazimo u nadi da će ih oni vidjeti i sretno stići na odredište. Bilo bi nam drago da se jave ako vide ovaj tekst, čisto da znamo da je sve u redu.
Za kraj prisjećanje na nekadašnja putovanja (barem kakva ih ja pamtim kad se uz zvuk gitare i pjesmu usred noći putovalo na more, uz gužvu u kupeima i mjerkanje kakvih ljepuškastih očiju tajanstvenog pogleda, pa se u Pločama odlučivalo hoće li se ljetovati “lijevo” ili “desno”, ovisno o autobuskoj karti koje bi te oči kupile). Istina, željeznica nam je spremila ugodno iznenađenje: karta iz Konjica do Sarajeva košta 4,80 za putnika i 7 KM za bicikl. Pri tome je svejedno da li bicikl putuje iz Mostara ili Konjica. Svašta.
Ali, lijep dan i fenomenalan ugođaj ništa ne može pokvariti. U vozu, uz onu monotoniju zvuka željezničkih pragova, po glavi motam film i pregledam fotografije na displeju fotoaparata. Kako je divan osjećaj sve to proći i barem na jedan dan zaboraviti probleme na poslu, tv dnevik, političare koji kradu, bombaše na ulicama…
Tekst i fotosi: Emir Vučijak
