Biciklom od Bleda do Bihaća

Nakon prošlogodišnje vožnje na Durmitor, za ovu sezonu imao sam više planiranih višednevnih tura, da bih se na kraju odlučio ponovno voziti po nacionalnim parkovima. Već dugo sanjam o vožnji biciklom  od Bleda, Bohinjskog jezera, dolinom Soče, pa preko Postojne, Gorskog kotara, Delnica, Ogulina i Plitvica, do Bihaća.Kao i obično, detaljno sam razradio plan putovanja, izračunavši da će mi biti potrebno četiri dana, s tim da trebam obezbjediti prevoz od Konjica do Bleda i autobusom iz Bihaća vratiti se u Sarajevo. Sredinom jula ukazala se prava prilika za prevoz do Zagreba gdje je moj bratić morao rano ujutro stići na poslovni sastanak, tako da smo bicikl i prtljagu utovarili u njegovo vozilo predveče, uz dogovor da na put krećemo u 2 sata iza ponoći. Prethodno sam putem interneta našao pogodan voz, koji iz Zagreba, preko Ljubljane za Villach, kreće u 9.00 sati  i ima vagon za prevoz bicikla.

I na ovo putovanje krenuo sam bez pratnje, ali za razliku od prošle godine nisam imao previše prigovora od mojih najbližih, valjda su razumjeli da je svaki razgovor na tu temu beskoristan. I sam bih volio da bar jedan, ako ne i više zaljubljenika u biciklizam, krenu sa  mnom, ali za ture koje vozim skoro da je nemoguće naći društvo. Nekima ne odgovaraju termini, drugi ne mogu odsustvovati četiri-pet dana od kuće, trećima je to sve i preskupo … Uglavnom, odavno mi je jasno da bih čekajući na druge, moj bicikl a i ja sam, dobrano zahrđao, a svi znamo za onu izreku- vozio ne vozio, biciklu vrijeme prolazi !

Prvi dan

U Zagreb smo stigli već u osam ujutro a da obojica te noći nismo spavali više od jednog sata. Na Zagrebačkom kolodvoru kupio sam auto kartu Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, voznu kartu do stanice Lesce-Bled i ukrcao se u vagon čija je jedna polovina uređena za „vješanje“ bicikla. Do Bleda sam uglavnom stajao uz prozor, posmatrao krajolike u dolini Save, usput držeći na oku bajk i putnu torbu.

U stanicu Lesce dolazimo tačno po redu vožnje, u 12,12 sati, provjeravam bicikl i prtljag i vozim prema par kilometara udaljenom Bledu. Odmah se uključujem na biciklističku stazu, prelazim most preko Save Dolinjke i spuštam se u centar Bleda. Tek je jedan sat iza podneva, vreo julski dan i kud god pogled seže okružen sam neizrecivom krasotom prirode, skladno dopunjenom osebujnom arhitekturom, prelijepim vilama, Hotelima , parkovima i stazama. Provozao sam par krugova oko jezera a zatim ručao u restoranu uz plažu, punu kupača. Rado bih im se pridružio ali tog istog popodneva planirao sam voziti do Bohinjske Bistrice, naći prenoćište i obići Bohinjsko jezero.

Za tako zgusnut raspored nisam smio gubiti vrijeme i već nakon dva-tri sata boravka, napustio sam Bled i uputio se prilično frekfentnom cestom prema Bohinjskom jezeru. Usput sam svratio u selo Bohinjska Bela, a onda dolinom prelijepe Save Bohinjke, koja me je smargdno zelenom, kristalno čistom vodom, podsjetila na moju Neretvu, biciklističkom stazom stigao do Bohinjske Bistrice. Nakon što sam se smjestio u iznajmljenoj sobi, nabrzinu sam rastovario bicikl i u samo predvečerje  uputio se prema Bohinjskom jezeru. Besmisleno je trošiti riječi opisujući jedinstvenu ljepotu  ovih krajeva, i fascinirajuću uređenost, smisao za lijepo i čistoću seoskih kuća i dvorišta, svega što je djelo ljudskih ruku. Nažalost, baterija fotoaparata izdala me je kad sam se spremao snimiti prve fotografije na Bohinjskom jezeru, pa sam u zamjenu bio prinuđen upotrijebiti mobitel.Ta nezgoda i sumrak koji se spuštao, natjerali su me da se vratim sa pola puta, tako da nisam stigao vidjeti cijelo jezero.

Drugi dan

Ujutro sam se ukrcao na voz kojim sam putovao samo 4-5 minuta kroz tunel što spaja željezničke stanice Bohinsku Bistricu i Podbrdo i prolazeći ispod planinskog vrha Kobla,  izlazi u usku dolinu riječice Bače, lijeve pritoke Soče. Tek što je prošlo sedam sati ujutro, započeo je fantastičan spust uskom cestom koja prati duboko usječenu alpsku dolinu, od Podbrda preko zanimljivih, pitoresknih sela Hudajužne i Grahova ob Bači, prema gradiću Most na Soči, gdje sam se uključio na cestu koja prati Soču sve do Nove Gorice.

Tačno u podne, po paklenoj julskoj vrućini, ušao  sam u grad  koji svojom položajem na kraškom polju,  sa zasadima smokava i grožđa,  udaljen svega dvadesetak kilometara od Tršćanskog zaliva i Monfalconea, ima dosta sličnosti sa Mostarom. Već tokom vožnje dolinom Soče odlučio sam premostiti najvreliji dio dana tako što ću se vozom prebaciti do Postojne, pa sam se dolaskom u Novu Goricu, odmah uputio na željezničku stanicu. Do polaska voza imao sam na raspolaganju dva sata, koje sam iskoristio vozajući se po lijepo uređenim ulicama sa drvoredom i obilježenim biciklističkim stazama. Tako sam nabasao na nekadašnji granični prelaz prema Italiji, što se može prepoznati samo po tabli na trotoaru iste ulice, koja označava da od tog mjesta ulazite u Italiju.Provozao sam bicikl nekih tristo metara ulicom San Gabriele, čime sam broj država po kojima sam vozio na ovoj turi, zaokružio na četiri.

Nakon sat –dva putovanja vozom preko Sežane do Postojne, spuštam se sa stanice u centar grada u kome smo, prema pričanju mojih roditelja, posjetili čuvenu Postojinsku jamu davne 1957. godine, kad sam imao tri i po godine. Budući da sam tu znamenitost obišao prije tričavih 55 godina, odmah sam nastavio dalje preko Rakeka do Cerknice, gradića poznatog po obližnjem Cerkniškom jezeru, prirodnom fenomenu, koji na tom prostranom kraškom polju svakog ljeta nestaje i sa prvim kišama se ponovo vraća, zajedno sa endemskim vrstama flore i faune, karakterističnim samo za ovo mjesto. Provozao sam se po centru Cerknice bezuspješno tražeći objekat gdje bih osigurao prenočište a onda se zaputio prema selu Doljenje Jezero,  ne bih li bar vidio taj prirodni fenomen. Međutim, jezero je presušilo i nije se imalo  šta za razgledati, pa sam se ponovo vratio u par kilometara udaljenu Cerknicu. Ciklokompjuter je pokazivao da sam tog dana prešao već 95 km, bližila se noć, a od mještana sam saznao da u gradu nema prenoćišta, uz preporuku da ponovno odem do sela Dolenje Jezero, gdje nekoliko domaćina izdaju sobe. Odmah sam se vratio u selo i u mjesnoj kafani dobio informaciju da slobodnih soba  nema. Već zabrinut, supruzi sam na njen upit poslat  porukom, odgovorio da sam stigao na odredište ali da još tražim gdje ću spavati.

Neočekivano, spas je došao sa susjednog stola gdje je sjedio stariji gospodin koji se prijateljski ponudio da mi pomogne u traženju prenoćišta. Pet minuta nakon što sam upoznao Jožu Meška, kako se zvao ljubazni gospodin, razvezao se razgovor kao da smo godinama najbolji prijatelji.Jože se i danas sa ogromnim simpatijama sjeća Sarajeva gdje je služio vojsku daleke 1966. godine. Dobrano se smračilo kada me je Jože, nakon podosta tura piva, od kojih baš ni jednu nisam uspio platiti, odveo do obližnje kuće kod njegove poznanice, udovice koja živi sama na lijepo uređenom imanju, gdje mi je obezbjedio prenoćište. Smjestio sam se i supruzi poslao poruku da sam našao spavanje kod jedne udovice. Uslijedio je hitar odgovor moje bolje polovice: “Sad ja ne mogu spavati“.

Treći dan

Ujutro u šest  sati sam popio kafu sa gazdaricom koja me je svojim biciklom otpratila nekoliko kilometara niz Notranjsko polje,  prethodno mi preporučivši da koristim cestu koja ide preko Grahova, Gorenjeg Jezera, Pudoba i Nadleska do Babnog Polja, pograničnog mjesta prema Hrvatskom  Gorskom Kotaru. Poslušao sam savjet i bilo je zaista nezaboravno- skoro pa pusta cesta koja prolazi obodom Notranjskog polja, lijepo uređena sela, predivna priroda sa gustim šumama i prostranim poljima, promicala su  kao u kakvom uspjelom, propagandno-turističkom filmu.

Ušao sam u Hrvatsku na graničnom prelazu Prezid i već nakon par kilometara počeli su usponi i spustovi preko šumovitih planinskih prevoja, koji su se nizali jedan za drugim, kroz cijeli Gorski Kotar. Ova dionica, od Prezida preko Gerova i Crnog Luga do Delnica, ostaće mi u sjećanju kao najnapornija na cijeloj turi. Osim što sam savladao ko zna koliko metara visinske razlike stalnim penjanjem i spuštanjem (približno je to kao tri-četiri uspona iz Konjica na Bradinu i nazad) pratila me nesnosna vrućina, tako da sam u Delnice, prilično iscrpljen stigao tek u tri sata poslije podne.

Do Ogulina, gdje sam planirao prenoćiti, preostalo je još punih 50 km neprestanog uspona, što bi  moje životno opredjeljenje da uživam u vožnji biciklom, pretvorilo u svoju suprotnost i čisti mazohizam, pa sam u pomoć ponovo pozvao, meni uvijek dragu željeznicu. Ovoga puta, vozom sam putovao samo dvadesetak kilometara do Moravica, odakle sam preko Vrbovskog  i Hreljina Ogulinskog, u sami sumrak stigao u Ogulin. Na toj 33 km dugoj dionici u nezaboravu ostaje neprekidni sput uskom vijugavom cestom probijenom kroz tunel guste bjelogorične šume, koji je trajao nevjerovatnih 14 km.

Zaokruživši tačno 110 km bicikliranja tog dana, prenoćio sam u luksuzno opremljenom Lovačkom domu u strogom centru Ogulina i nakon doručka serviranog samo za mene u 6 sati, uputio se u pravcu krajnjeg cilja mog četverodnevnog bicikliranja-Bihaću.

Četvrti dan

Jutro je bilo svježe i već za par sati nebo se naoblačilo, tako da sam tog posljednjeg dana, imao idealne uslove za vožnju. Uživao sam razgledajući Oštarije, Josipdol, Plaški, Ličku Jesenicu, sela i prirodne ljepote Like , vozeći skoro pustom cestom sjevernim obroncima planine Mala Kapela, sve do visoravni na kojoj leži Saborsko, posljednje mjesto prije ulaska u Nacionalni park Plitvička jezera.

Uslijedio je prekrasan spust kroz gustu crnogoričnu šumu do mjesta Poljanak, gdje Korana, tek  oslobođena sedrenih okova Plitvičkih jezera, slobodno teče prema Karlovcu. Sa visine od nekoliko stotina metara uživam u prizoru nestvarno prozirnih, smaragdnih virova Korane i snimam par fotosa, ispostaviće se, nemoćnih da zabilježe i djelić njihove ljepote.

Nakon uključenja na magistralnu cestu  koja vodi prema Slunju, preko Drežnik Grada, stižem  oko pola dva na granični prelaz Izačić a zatim i u Bihać, krajnje odredište moje biciklističke ture. Bez zadržavanja vozim na autobusku stanicu gdje za pet minuta polazi bus za Sarajevo. Pitam konduktera ima li problema za smještaj bicikla, na što dobijam krasan odgovor: „Ne, ali moraćete platiti jednu marku“

I tako, udobno zavaljen u sjedište autobusa, pravim rekapitulaciju svega doživljenog u prethodna četiri dana i zaključujem kratko i bez zadrške-nezaboravno, fantastično. U efektivno tri dana bicikliranja prešao sam okruglo 360 km, četiri puta putovao vozom, vozio bicikl po četiri države i sve to bez i najmanje nezgode.

Ostaje mi samo da  sebi i svim biciklistima poželim puno ovakvih i ljepših putovanja i u narednim godinama.

Tekst i fotografije: Esad Fejzagić