Izvještaji sa vožnji

Blidinje-Klanci

Posljednja vožnja obroncima Čvrsnice i Čabulje je došla kao epilog pokušaja da se pronađe “biciklistički prolaz” do Drežnice i to od vrha kanjona. Iz kanjona nije išlo, iz Drežnice preko Podčabulje nam je nestalo dana. Nisam imao mira dok se nisam uvjerio u nemogućnost prolaska najvišim dijelom kanjona na mjestu gdje se sastavljaju dvije planine. Nermina, standardni član tima je ovaj put zbog povrede skočnog zgloba, bila onemogućena da vozi turu, ali je dala svoj doprinos tako što nam je obezbjedila prevoz od Sarajeva do Jablanice i čekala nas u Mostaru, gdje je bio naš cilj.
Vremenska prognoza nije bila obećavajuća i toga smo bili svjesni. Sve se nekako uklopilo u rezultat fudbalske utakmice noć prije i ne treba pogađati koja je bila top-tema razgovora dok smo se vozili prema Jablanici. Uz naše sjajne nogometaše nekako začas smo stigli blizu Sovićkih vrata, tačnije 4 km prije gdje je bio start naše vožnje. Jednostavno nismo htjeli automobilom preći dragocjene kilometre makadama do ulaza u nacionalni park Risovac. Znali smo da nas čeka oko 40 km asfaltnog puta.

Dvočlana ekipa, Gaka i ja. Vrijeme oblačno. Kada smo prošli Sovićka vrata sjetio sam se optimistične vremenske prognoze sa radija koja je najavljivala ljepše vrijeme na moru, a pogled u daljinu je otkrivao sunčane predjele iznad jezera. Hladno i vjetrovito, ali normalno za ovo doba godine. Mislim da je Gaka izmjerio nekih 10-ak stepeni celzijusa koji su uz konstantan vjetar davali efekat temparature niže barem 5 stepeni. Dugo polje i cesta kojoj nema kraja. Nigdje žive duše, tek tri-četiri automobila. Možda bi bilo manje interesantno da nas nisu primijetili psi iz dvorišta jedne od vikendica oko ski-centra. Jedan od njih, tornjak veličine krave, kako nam se u tom trenutnu činilo, je pretrčao 70 m do ograde da bi na nas lajao, dok smo nas dvojica panično zumirali i mjerili ogradu u nadi da nećemo naći otvorena vrata ili nedovršeni dio… Srećom, majstori su dobro uradili svoj posao, sve se završilo lajanjem, mada smo zaključili da bi psu obzirom na veličinu bio jednostavnije proći kroz ogradu…

Lijevo i desno od nas vrhovi Čvrsnice i Vrana pokriveni do pola gustom maglom, a ispred, u daljini moglo se naslutiti vedro vrijeme u Dalmaciji. Negdje oko jezera su nas obasjali prvi zraci sunca koji su se uspjeli probiti kroz oblake i maglu. Vran se sada mogao vidjeti do pola i prilično je interesantno izgledala planina obojena šarenim bojama kasne jeseni.

Prva pauza je bila na mjestu gdje smo sišli na makadam koji vodi za Bare i Pločno. Desetak minuta da se prezalogaji i pripemi za par stotina metara uspona makadamskim putem. A onda nas je čekao najljepši dio puta. Cesta što vijuga uzbrdo prema jugu, sunca još malo bilo na nebu, a pod točkovima makadam! Bili smo zadovoljni jer bi malo ko mogao očekivati ovakvu vožnju u novembru. Uspona nije bilo mnogo, 200-tinjak metara, i kada su nam se Blidinje i Vran izgubili iz vida pred nama se otvoriše toliko pominjani Klanci.

Znali smo da će od ove ture biti nešto! Kameniti predjeli, oštra trava i pokoji četinar – prizori iz udžbenika prirode i društva sa stranica u kojima se spominju kraške planine i polja. Gaka je pričao o „lijepoj Bosni”, travi na Vitreuši, pitkoj Neretvici, ali mu nije bilo žao što na Čvrsnici u jedanaestom mjesecu vozi bicik! Još kad smo dotegli ležajeve upravljača… Nije žalio bicikl pod nogama! Srećom, nove su gume i bilo je neobično voziti sa njim bez upotrebe alata za demontažu i krpljenje guma! U Klancima, ili bolje rečeno, „na Klancima” smo sreli čovjeka koji nam je dao preporuku kako da izbjegnemo veće uspone i lošiji put prema Ladini, ali nas je isto tako razočarao izjavom da je nemoguće sići u Drežnicu iz Klanaca. Malo razočarenje nas je dočekalo i kod druge po redu farme: automobilske i kamionske gume, najlonske kese, flaše i ostali produkti industrijske hiperprodukcije su bili razbacani na sve strane. Toliko o čuvanju okoline. Svaka čast, farmeri!

Prošli smo farmu i prateći glavni makadamski put prema Posušju skrenuli sa ucrtane rute stotinjak metara. Srećom, nije dugo trebalo da shvatimo da smo trebali skrenuti oštro lijevo na raskrsnici poslije farme. I onda oduševljenje! Iako nismo bili umorni pauzu smo morali napraviti! Razlog je jednostavan: na istoku se otvorio nestvaran pogled na Drežnicu! Lijevo Čvrsnica, desno Čabulja, a na kraju doline se kroz maglu nazirao plato Glogova na Prenju. Isti onaj plato s kojeg su baš ove planine nedavno gledali članovi mtb.ba tima penjući se na Veliku Vidovu. Šteta što je vidljivost bila loša! Pauza, slikanje i još jedno pakovanje topsa je nestalo dok sam ja Gaki pokazivoa tačku do koje smo Nermina i ja stigli prije par sedmica i odustali zbog neprohodnosti i opasnosti od mina! „Tačka” je bila nekih 100m ispod nas, na dohvat ruke… Kako smo samo bili blizu… “Veni, vidi…”, skoro pa i „vici” da nije mina i gustog rastinja na putu.

Put koji više nije bio u upotrebi se stopio sa livadom kojom je završavala bjelogorična šuma nadomak Klanaca. Nakon pauze nas je dočekao kratak, ali prilično oštar uspon. Nakon borbe sa usponom i bijelim, oštrim komadima kamena pod točkovima ušli smo u predjele koji su bili po nečemu drugačiji. Bili smo na Čabulji. Ako je tačna tvrdnja da svaka planina ima nešto specifično, onda je Čabulja pravi primjer toga. Granice između Čvrsnice i Čabulje praktično i nema , ali se da primijetiti da na Čvrsnici oko 1500 mnv već preovladavaju sive stijene i tamno zeleni četinari. Na Čabulji je drugačije: na istoj visini su stijene sive, ali preovladava bjelogorica koja u jesenjoj varijanti planini daje smeđu boju. Niski četinari se javljaju samo kao pjege što je veoma interesantan prizor.

Vozili smo desetak kilometara preko Čabulje dok nismo naišli na prve izletnike iz Mostara koji su skupljali „suhovinu” za roštilj. Popričali smo sa jednim izletnikom koji nam je spomenuo „Mostarce što su stalno na biciklima” Znali smo o kome se radi, naravno. Mali je naš biciklistički svijet, to je bio zaključak i mi smo nastavili dalje. Nakon toga, do Mostara je bilo sve nizbrdo. Iskoristili smo nizbrdice za slikanje, s tim da sam ja, iz nekog razloga „ispadao iz fotografija” u pokretu, dok je Gaka ostajao na njima. Čudno. Poznati prizori pred očima: ovdje smo već bili u proljeće ove godine, ako se dobro sjećam, kada smo iz Drežnice, preko Podčabulje i Bogodola pokušali doći do Klanaca… Priča sa početka teksta.

Preostalo je još 6 do 7 kilometara spusta do asfaltnog puta koji vodi do Bogodola, a zatim asfaltni spust kroz Gorance do Mostara gdje smo se našli sa Nerminom. Kafa sa pogledom na Stari most i mješano meso, su bili šlag na torti.

Za kraj tehničke reference puta: 72 km, odnos makadam-asfalt 50:50%, 900m uspona. Nula puknutih guma. Još nešto: Gaka nije htio da se slika u ležećem položaju, kaže, leži samo iznad 1500 mnv. Istini za volju, najviša tačka je bila 1420mnv.

Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Ozrenko Mahmutović i Ivan Gakić

mekee
Za život i provod zaradjuje kao programer. Vozi srebreni FS bajk i rijetko ga pere.
http://www.mtb.ba

2 Replies to “Blidinje-Klanci

  1. ako nastavite da mi prvite “zazubice” ovim fotkama, eto mene na prolje?e da vozim sa vama a vrlo mogu?e da neu da sama:D naravno i Banjaluka i okolina ima hrpu dobrih staza pa koga put nanese, tu smo.

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.