“Kada ćemo na Maglić ? Kada ćemo na Maglić ?” … zapitkuje me Dario koji je navalio da se poklonimo veličanstvenom Magliću, orijašu koji stoji uz bok Bioča i Volujka, a slovi za najjačeg i najvećeg planinka u Bosni i Hercegovini.
Više puta smo odlagali ovu mtb+p turu (ovo +p je dodatak od “planinarska tura” ili bi je mogli zvati +a od “alpinistička”). Odlagali smo uglavnom zbog nemogućnosti jednog od članova naše stalne vozačko-penjačke postave, jer ipak je žalosno odvoziti i popeti ovu turu bez ekipe u cjelosti.
Pa, kako se posložilo dosta faktora, a posebno vrijeme, odlučismo turu odvoziti 18. 08. Poslije toga portal prognoze vremena yr.no plašio nas je sa stalnom kišom, čak i gromovitim prozivkama, a o magli i oblacima da i ne pričamo, jer što bi bio Maglić, ako ne maglovit i obavijen oblacima magličastim.
Kako u ljepotama makadama, hladovini šume i još bolje prašume Peručice, hladne vode ispod zelenih stijena, uspona siparima i stijenama Maglića ne želimo uživati sami, pozivamo i našu braću bajkere iz Konjica podno stjenovitog Prenja. Zamjerili su nam što smo im to javili četiri dana prije, jer od uzbuđenja nisu mogli spavati dvije i pol noći. Ovo “pola” zbog toga što je zadnja noć prepolovljena pošto se mora krenuti u tri sata ujutro.
Sastanak u četiri ujutro na mostarskom raskršću. Sa jedne strane ekipa iz Zenice, Novog Travnika i Viteza tj. Mijo, Dake, Dario i Nenad, a sa druge konjičani Tarik, Goran i Emil. Ma veselje na sve strane, šale, zezancija, kao da nije prerano jutro u usnulom predgrađu Sarajeva. Još je mrak, a kada je mrak onda se ništa ne vidi. Zato se slikamo ispred farova automobila. Normalno da ne može biti normalna slika nego opet neko kreveljenje. Ali to je i cilj ovog druženja: od 100 % ture, smijeh mora biti 90%, ostatak 10% je da se slušaju fazoni i dosjetke koje uzrokuju onaj ostatak. Šteta što imamo samo sve vrijeme ovog svijeta. Mi bi još.
Vožnja do polazne točke na Tjentištu je protekla uz zezanciju, trubljenje i preticanje nekih starih vozača koji vole polako voziti, a i ne možemo im zamjeriti što nisu znali da se nama žuri sjesti na naše karbonsko-aluminijske aždaje sa pedalama umjesto kandži.
Tjentište. Zora rudi. 6.30. Ovdje je sve uspavano. Čak i suncu treba puno vremena da se popne iznad Volujka i Bioča. Uz Daketovu pjesmu krenusmo konačno asfaltnim putem od Tjentišta prema Dragoš sedlu. Lagano, uz smijeh i sretne poklike što konačno krećemo zagrliti Maglić. Pitaju me kakav je put, može li se voziti uz makadam na Magliću od 80 stepeni, uz sajle? Vidjet ćemo, ako ste spremni, sve je moguće. Pa i do sada smo dokazali da svašta možemo. Prisjećamo se uspona na krvavi Krvavac na Bjelašnici, moćnu Leliju, Zelenu glavu Prenja, susjeda Visočicu, komšiju Treskavicu. Ma i ovo ne može biti teže, iako nam se malo krv ledi u žilama, a noge se tresu kada susrećemo neke planinare koji nas uvjeravaju da ne možemo biciklima na vrh, pa gore ima dosta sajli, pa uspon alpinistički, pa vertikale, pa sipari, pa 800 m visine od dolaska pod stijenu, pa nikada nisu čuli da netko iznosi bicikl na vrh, pa ovo, pa ono … Uvjeravamo ih da smo sto posto pri sebi, iako baš i nismo u to sigurni.
Dolazimo do ispod Dragoš sedla odakle, opet biciklima, idemo do vidikovca da pogledamo tanki Skakavac, vodopad od 70 m čiste, bijele, hladne peručićke vode. Daleko je, ali tako moćno izgleda da smo se zadržali dobrih pola sata diveći se umjetničkom direktoru ove ljepote – prirodi. Posebno poglede privlači stara baka, prašuma Peručica, koja se ugnijezdila u kanjonu Sutjeske i njenih pritoka, na padinama Maglića, Volujka i Zelengore. Posebnu priču pripovijeda stara majka prašuma koja nas moli da je sačuvamo i pripazimo, jer i ona je za nas brinula ovolike godine.
Na Dragoš sedlu dopunjujemo zalihe vode, ispod ostataka partizanskih uspomena, uz još uvijek odjeke borbi sa neprijateljima po ovim prostranstvima. Sreća da se ovdje nisu vodile borbe u zadnjem ratu, jer bi sigurno ova ljepota bila kontaminirana ostacima ljudskih budalaština svih vrsta.
Zato slobodno možemo krenuti dalje prema Lokvi Dernečištu, hvatajući krasni makadam za vrat, pravi autoput za bajkere, uz skretanje lijevo na raskrsnici za Prijevor. Iznenadilo me što je širi i bolji put prema Lokvi nego prema Prijevoru, nešto kontah da je Prijevor puno poznatija destinacija za uspon na Maglić, posebno što dva puta odatle vode na Maglić – inat smjer i preko Trnovačkog jezera. Ali i ovdje očito vrijede neki ekonomski zakoni, jer nije sve u penjanju i prirodi, kao što bih ja htio.
Prvo pravo krštenje sa stijenama i suncem imamo na Mrkalj kladama. Sunce sa istoka obasjava bijele stijene Sniježnice koje nam pokazuju svu svoju ljepotu. Djevičanska ljepota. Divimo se i trošimo posljednje atome snage iz prve baterije mog aparata. Kažem Daketu, pa polako momčino, potroši mi sav film, uz gurkanje, snimaj, snimaj. Bit će to dobar film za montirati.
Na Lokvi Dernečištu puno vozila, dosta planinarki i planinara, spremaju se za uspon na Najvećeg. Crveni putokazi su dosta jasni. Na 1640 mnv smo, cca 5 km do Maglića, 3h. Koliko li će nama trebati za uznijeti bicikl? Jedna mješovita ekipa planinara opremljena bogovski, kacige, neki specijalni ruksaci, pojasevi, razne klajpne (ne znam ni kako se zovu) preplašila me do srži. Pa, bože mili, ako njima treba ovakva sve oprema za popeti se, kako ćemo mi uz prometalo na dva točka gore, a nemamo ni cepin. A da, on treba kada je snijeg. Ali, bar bi mi malo dao hrabrosti. Kud ga ne ponesoh. I onako ga na turno skijanje nosim bez veze, upotrijebih ga samo jednom. I to na prenjskom Osobcu.
Ali prvo moramo popuniti zalihe u našim stomacima. U glavnu bitku lakše je ući malo popunjenog stomaka. Ali ne previše. Zato koljemo poli salamicu, a uz Mijine domaće delicije iz vrta i domaći sir lakše se diše. Napominjemo Emilu da više ne nosi sendviče, jer se mora sve baciti na son, pa jesti kao prava obitelj, bajkerska obitelj. Prihvatio savjet. Ali nismo mu sve rekli, nije saznao ono najbitnije, kako brzo i koliko puno Mijo može pojesti. To se mjeri u kg/min.
Nastavljamo još malo putem te jedan kilometar uz single track planinarsku stazicu. Stazica odlično obilježena, ono pravo planinarski, ali i partizanski. Pored okruglih crveno-bijelih oznaka, ima i petokraka.
Simpatično. Netko kaže trebalo je ovo obilježiti zelenim petokrakama, bar bi znali da nas čeka hajneken. A ovako ništa. Ostavljamo bicikle i za svaki slučaj vežemo ih lancem, blokiramo katancem i nadamo se da će samo nailaziti pošteni planinari, jer ovo nije zaštita protiv lopova. Kada se sve skupi ima dosta tisuća hiljada maraka na toj kamarici šarenoj. A jedan, jedini, najvrjedniji se nosi dalje. Moje zlato. Zlato. Moj bicikl. Ma nisu htjeli drugi, nitko ne da svoj, boje se da će sletjeti 100 na sat niz litice Maglića. Ali neka. 13.5 kg nije nešto puno, uzletjet će on uz makadam maglički.
Nastavljamo malo kroz kleku, što smo navikli, sreća sve je široko za bajk i pola noge. Ostalo u grmlje ili travu. Ima čak i dijela gdje se može spustiti, na žalost osvojenih metara, a lopov Mijo iskoristio tu blagodat.
Baš me zanima hoće li ga gurati u povratku ? I normalno, nije.
E tek odavde dobijamo potpunu informaciju o ljepoti ovog predjela. Dake ushićen pjeva ‘Lijepo li je …’. A Maglić mu jekom odgovara, slaže se.
Lijevo visoravan Vučevo, modro-smeđe-zelena, u pozadini gazda Bioč, Maglić ispred nas se isprsio i prijeti li prijeti. Idealno za slikanje panorame. Ma šta jedne, više panorama, da slučajno ne omane. Negdje smo na 1700 mnv, znači još cca 700 m uspona. Puno. Puno. Čak i po mojim mjerilima, a ne smijem ovo sve ni reći ovim mojim suputnicima, jer u strahu bi mislili da se treba popeti 7000 metara. Kao kada sam prijatelju Orhanu na povratku sa Šatora, poslije prijeđenih 80 km i uspona par tisuća metara, na pitanje ‘koliko još ima’, odgovorio ‘ako ti kažem, odustat ćeš, bolje da ne znaš’. A imali smo još 40 km.
Elem, počinje uspon. Pravi. Po mojoj strašnoj procjeni, 80 stupnjeva. Prva sajla. Dario junačina, kao da je znao da smo već u Crnoj Gori, uzima bicikl i kao pravi mladić, a nije puno mlađi od mene, samo 20 godina, uznosi ga do pred kraj. I zapeo. Ni tamo, ni ovamo, ni dole, ni gore. Svi viču – hvataj bajk da ne sleti. Nitko ne konta na Darija. Ali uskačemo i spašavamo bajk, a Dario … a gdje je Dario? Nastavljamo dalje, poslije malo odmora i tri miliona udisaja u sekundi, ide lakši dio. Lagan uspon, samo je problem što je puta samo 10-tak centimetara u stijeni. Pravo alpinistički. Za bajkere.
Na drugoj sajli sustižemo one opremljene planinare i planinarke. Kad ono neki stranci. Ili se prave. A i mi se pravimo da znamo engleski. Najbolji je Dario, kada je rekao ‘izbacio sam žmigavac, preticanje’. A ne mogu se mimoići ni dva planinara, od kojih jedan ide na kant, bez ruksaka. Dobro smo se nasmijali, oni nas dobro uslikali i snimili, a njihov vodič iz Bijeljine (čudna li čuda), isto začuđen i kaže da ovuda ide tri puta tjedno i da nikada nije vidio bicikliste da se penju tj. uznose bicikl. Znamo mi to, teško je naći ovakvih budalica koji ovo rade. Ali iz gušta. I sve pjevamo.
Dolazi druga sajla, još gora. 100 stupnjeva. Dario za jedan točak, prednji, ja za zadnji. Pa polako. Pomjeri gore bajk. Stani. Lezi uz stijenu. Prebaci ruku gore. Uhvati stijenu. Pa gore bajk. Pa onda gore nogu jednu, pa drugu.
I sinkronizirano plivanje po stijeni urodilo je plodom, savladasmo i drugu sajlu. A onda nastavlja strmina, ali bez sajle. Što sada. Nema nazad, samo naprijed i u pamet. Polako. Odmori. Još moram brinuti i o snimatelju Daketu, da ne potroši i drugi film u digitalcu, imam samo 32 GB prostora. A on polako. Glavno ne snima. A je, ostao je da snima iz daleka, tj. umalo iz doline. Tako susrećemo i drugu grupu planinara. Ovo su isto neki stranci, čak se znaju i krstiti, od iznenađenja. Koji su ovo, mili bože? Opet smo u glavnim ulogama, vjerojatno osvanuli na youtube-u, a i ne znamo koliko smo pregleda imali. Vodič im je iz Foče. E pomože nam čovjek sa uputama što nas čeka. Nije nas baš ohrabrio. Ipak, hvala mu.
I tako dalje, dolazi sipar, idemo lijevo, dolazi druga sajla, idemo pravo uz sajlu. Nikada brda nestati. Odjednom, nešto ukoso, moglo bi se i voziti. 60 stepeni. Polako zemljanim i kamenim stepenicama bajk malo nosi Mijo, malo guramo, malo Tarik, malo svi mi zajedno. I konačno izlazimo na prijevoj između Maglića, Crnogorskog i Bosanskog. Ushićenje je na vrhuncu. Pa to su ti pogledi i predjeli koje smo gledali na slikama dugo vremena. A još moćnije djeluje, još smo sitniji i beznačajniji u ovoj veličini, grandioznosti vrhova, kamena i oblaka. Polegli smo po oštroj travi, a i kakva bi bila na 2300 mnv. Dobro je i ima. Odmaramo. Pasemo očima prekrasne vidike. Sve nešto igra u nama, njegovo veličanstvo – ushićenje. Idemo dalje, ne možemo dočekati završni uspon. Može se i voziti prema našem vrhu. Spust, pa malo uspon. Vožnja na 2300. Neprocjenjivo. Ali bit će i na višoj visini.
Trčimo po zadnjem usponu. Zagrlili smo Maglić, ali još ga nismo poljubili u čelo. Još malo. Ne možemo dočekati poznati detalj, simbol vrha Maglića. Ali, to je još samo koji metar i to je to. Ushićenje nas je obuzelo, kao nikada do tada. Nije da nismo bili na lijepim planinama, ali još nismo bili na višem vrhu, nismo bili na najvišem vrhu naše Bosne. A tek pogled. Nije baš čista atmosfera stotinama kilometara kao sa tura sa Lelije, Cincara, Ljubuše ili Vranice, ali dopire do Durmitora, Prenja, Bjelašnice, Ljubišnje. Eno i Trnovačkog jezera, viče neko, a to gorsko oko ispuni blagoŠću naše srce, punilom gorske duše da suza lagano kapne iz oka. Iako sam bio na jezeru, gledao ga ispod Volujka, nisam ga vidio iz ove visine, iz ove perspektive.
Sa najvišeg vrha BiH. Orijaški vrhovi Bioča se uzdižu iznad jezera, Trzivka, Trnovački Durmitor, iza Velika Vlasulja, najviši vrh Volujka. Kao da mi Gordan maše sa njega, sa turno uspona na tog momčinu.
I tako plačemo mi što se moramo početi spuštati. Prošao samo sat i po uživanja, slikanja, spavanja, čašćenja, grljenja, čestitanja, prepiranja koji je vrh Bregoč, koji je vrh Pašina planina i svega ostalog što se može desiti, uz normalno odmicanje od Emila, jer je skinuo cipele i čarape. Vrijeme teče, a izgleda počela se i planina buniti što je puno držimo budnu. Neka se zna tko je glavni. Sa zapada idu neki sivkasti oblaci, prijete li prijete, ali sa istoka, iz pravca Bioča, izgledaju opasnije. Momci pokret.
Imamo još jedan viši vrh popeti. Crnogorski Maglić. Dva metra viši. Nevoljko se spuštamo i penjemo na drugi vrh. E na taj vrh sam se popeo pedalirajući. Krasno, voziti na 2388 mnv. Eto, neka se zna da i to može. Sa Crnogorca je još ljepši pogled na Trnovačko jezero. Vide se i neki dodatni vrhovi, nama imenima neznani. Ali moramo dole, još nas sajle čekaju, još 1900 metara spusta. Prvih 800 težih. A počelo je i grmjeti, sijeva lijevo od nas, izgleda pada kiša na Tjentištu.
Sivo, ljuto nebo, desno od nas na Bioču. Dobro smo ga nabrali. Za sat i po se spustili do Dernečišta. Mislim da je to uspjeh za 10, jer smo spuštali i bicikl, sreća umjerenom brzinom tj. sa nama. A nešto je stalno pritezao da ubrza, niz kamene padine i sipare. Dole kiša, bježi ispred nas. Mokar makadam. Na Tjentištu mokro, taman da malo vrućina mine. E hvala ti dragi Magliću što si nas poštedio. Tako je to kada poštuješ planinu, poštuješ prirodu, ona ti vrati istom mjerom. Ljubimo te. Doći ćemo opet, iz drugog smjera. Ali vjerojatno bez bicikla na vrhu.
Tekst, foto, video: Nenad Rajić
