Jutro u Sofiji. Nervoza čini svoje pa i pored činjenice da smo se dva prethodna dana pošteno izmorili tokom uspona na Midžor u Srbiji, san je bio isprekidan. Hoćemo li imati sreće s vremenom, sa stazom i ostvariti cilj: uspeti se na najviši vrh Balkana. Za visokogorske osvajače ovo je možda tek pripremna šetnja, no, naš slavni alpinist, nedavno preminuli Drago Bozja, imao je običaj reći: “Svako ima svoje Himalaje”. Tog jutra, Musala sa svojih 2.925 metara se činila kao naši Himalaji.
A da nervoza nije bila bez razloga vidjelo se već na startu. Od Sofije do Boroveca, polazne tačke našeg biciklističkog uspona treba se autom voziti nekih osamdesetak kilometara. No, odmah problem: navigacija ne poznaje mjesto Borovec. Šta sad, kuda krenuti iz milionskog grada. Srećom, brzo se snalazimo i na topografskoj karti off road navigacije otkrivamo koordinate polazne tačke, a potom i najbliži grad, Samokov i palimo auto.
Drugi problem koji nas je dočekao bila je činjenica da gondola kojom smo se, isprepadani visinom Musale, planirali prebaciti dio puta taj dan ne radi. Dakle, sa 1350 metara treba krenuti na blizu 3000. Već je pola jedanaest i hvata nas panika hoćemo li uopće imati vremena za naš poduhvat. Stoga ostavljamo auto i uzimamo bicikle i započinjemo naš uspon.
S obzirom da je vrijeme idealno, sunčano i bez jakog vjetra pomišljam kako se sve poklopilo i kako bi bila prava šteta samo zbog nedostatka vremena odustati pred ciljem. Odavno smo, naime, naučili da planinu treba respektovati i da je bolje postupati pametno, pa stoga računamo da se penjemo do sat-dva pred mrak, a onda, ako ne uspijemo da okrenemo nazad. Međutim, tada se u nama budi neki inat, želja da se kući vratimo sa još jednim osvojenim vrhom. Ne znam zašto, ali vozim bez opterećenja i nehotično zauzimam mjesto onog motivatora na čelu kolone. Naime, kad su zahtjevne ture u pitanju uvijek je dobro da neko “vuče” naprijed, da je stalno ispred ostalih ali u vidokrugu, kako bi i drugi grabili snažnije. Dogovor je da pauze skratimo na minimum, da nema pretjeranog fotografisanja pejzaža i da muški krenemo ka vrhu.
A taj put zaista jeste muški. Već nakon prvih par stotina metara uspon je tako jak da je nemoguće voziti bicikl, stoga prelazimo na varijantu guranja. Napredujemo prilično sporo, tek dva-tri kilometra za sat vremena ali savladavamo izvrsnih 400 metara visinskog uspona. Na sreću put vodi dijelom kroz šumu ispresijecanu potocima, pa je temperatura ugodna iako sunce prži. To sunce ćemo itekako osjetiti kasnije, kad izađemo na golet i visine preko dvije hiljade metara.
Malo gurajući malo okrečući pedale uskoro dolazimo do rampe i trenutno napuštenog ski lifta. Na oko dvije hiljade metara prestaje šuma i planina je povezana ski stazama. Visoko negdje, desno od našeg cilja, vijuga put, tu je i nekakav objekat, i nadamo se da nećemo tamo jer djeluje nedostižno. Poslije ćemo se nasmijati toj konstataciji jer smo upravo ta skijališta gledali “odozgo”.
Track nas, pak, vodi ravno ka špicastom vrhu, a krajolik postaje pravi alpski. Obilje cvijeća, zelene trave i niske kleke uokvireno je strmim stijenama i siparom prekrivenim hridinama. Kako je vožnja dalje nemoguća, ostavljamo bicikle i ka vrhu krećemo pješice.
U tom trenutku računamo, i sasvim je izgledno da ćemo ostvariti svoj cilj. Dana ima još sasvim dovoljno, pa iako nismo opremljeni teškim planinarskim cipelama hrabro gazimo naprijed. Motiv nam daju i nestvarno lijepa glečerska jezera u kojima se ogleda snijegom prošarana Musala. Posljednje od njih, na visini od oko 2.600 metara, dijelom je još uvijek zaleđeno. Čini se kao da snijeg ovdje ne prestaje tokom cijele godine. Naravno, svuda uokolo teku potočići iz kojih je pravo zadovoljstvo napiti se ledene vode koja reže kao žilet. Od jezera vodi strma kamenita sekcija a praktično na samom vrhu, na 2.925 metara, nekako između stijena, uglavio se grm nestvarno lijepog cvijeća. Posljednji koraci, zadnji napor i tu smo, na krovu Balkana.
Čudan je taj osjećaj kad se čovjek popne toliko visoko. Ponosan na sebe, zahvalan ekipi s kojom dijeli i dobro i zlo, sretan zbog vremena jer umjesto sunca mogli su šibati vjetrovi, i zadivljen je pogledom stotinama kilometara unaokolo. Neobična je spoznaja da su svi ti visovi, pa i oni naši, bosanskohercegovački, nekako ispod nas. Naravno, razvijamo i bh. zastavu praveći fotos za uspomenu, okrepljujemo se posljednjim komadićima hrane koju smo ponijeli i krećemo nazad.
I kao da nije bilo dovoljno što smo doživjeli svu tu ljepotu, pri povratku, baš na kamenitoj stazici kojom hodimo nesvakidašnji događaj. Divokoza koju je inače vrlo teško sresti u prirodi stoji na nekih dvadesetak metara ispred nas. Iznenađena našom pojavom zastala, načulila uši i osluškuje, a mi zaustavili dah i svaki pokret kako je ne bi prepali. Pogled sa tom savršenom životinjom oči u oči, ali na prvi škljocaj fotoaparata ona odskakuje nestvarno laganim pokretima uzbrdo, po stjenovitoj litici tražeći spas visoko u planini. Svoje savršenstvo priroda još jednom pokazuje u lakoći s kojom se ta divna životinja kreće po onako grdnom terenu.
Povratak je protekao bez problema, izuzmemo li činjenicu da smo, osim vožnje bicikla taj dan prepješačili nekih dvadesetak kilometara. Kaficu u Borovecu pijemo sa posljednjim zrakama zalazećeg sunca, večeramo u Sofiji prepričavajući Ivanu i Oziju događaje s puta, i konačno odlazimo na počinak. San ovaj put neće na oči ali ne od nervoze već od umora. Ali koga briga spavat ćemo u autu truckajući se sutradan do Sarajeva. Ostatak ekipe, hrabri dvojac ima još teži zadatak: preko Musale preći ka grčkoj strani i krenuti za Mytikas. No, o tome ćemo pisati u nastavku, kad se vrate s puta.
Zahvaljujemo se sponzorima ekspedicije Epic Balkan: Nacionalni restoran “Pod lipom” Sarajevo, Novo nordisk, Optički studio “Loris”, “Sarajevo osiguranje”, Klix
Tekst i foto: Emir Vučijak
