Sredinom osamdesetih u sarajevskom Pozorištu mladih je, prema djelu francuskog pisca Alfreda Žarija (Alfred Jarry) igrana predstava “Kralj Ibi”. Djelo je nastalo potkraj XIX vijeka, 1895. godine i smatra se početkom moderne drame. Spoj humora i duboke filozofije, reklo bi se, nema nikakvu vezu s biciklizmom.
Ipak, autor ovog kultnog djela, strastveni biciklista, mogao bi biti uzor i primjer mnogo veći od Gary Fishera da je živio pedesetak godina kasnije. Ovako, zahvaljujući tek sporadičnim zapisima hroničara i istoričara književnosti, otkrivamo nevjerovatnu priču o životu ovog franuskog pisca, boema, zaljubljenika u slobodu i pokret, mnogo prije negoli je izmišljen biciklistički termin “cross country”.
Alfred Žari (1873-1907) se pisanjem počeo baviti kao dvanaestogodišnjak. Za nas bicikliste, bitniji podatak je zapis o njegovom djetinjstvu: “Žari nije gradsko dijete, on uživa u trčanju, šetnjama, kupanjima i okolini. Ribolov i bicikl otkriva veoma rano.” Upravo otkriće slobode pokreta koju mu pruža bicikl obilježit će njegov život. Boem po pridodu, avanturista u duši, Žari kao da je živo van svog vremena. Zamislite Pariz pred ulazak u XX vijek. Doba Vikotra Igoa, otmjena pravila ponašanja, odijevanja, raznoraznih protokola. I onda se usred jedne pogrebne povorke (Stefan Malarme, francuski pjesnik) pojavi Alfred Žari sav blatnjav, u bicilističkoj opremi izazivajući gnjev prisutnih. Umjesto košulje imao je pamučnu majicu, hlače su, na sablažnjavanje prisutnih bile do ispod koljena a dolje je imao dugačke čarape i neku vrstu patika umjesto cipela.
Ali, Žarija mišljenje okoline nije smetalo. On je naprosto uživao u vjetru na licu vozeći svoj bicikl. A on je tek posebna priča. Riječ je o modelu “Kleman-Luks 96 za vožnju po pisti” koji je kupio za, tada pozamašnih, 525 franaka. Ubrzo je na njega stavio drvene obručeve za dodatnih 20 franaka. Uplatio je prve dvije rate po 6 franaka – i to je sve. Vozio ga je neotplaćenog do smrti. Međutim, voziti takav bicikl je pravo čudo. Naprijed je imao ogroman zupčanik, a hroničari bilježe da je omjer bio 45:9. Pokušajte staviti lanac na najveći zupčanik naprijed i najmanji straga i krenite tako na Trebević. Svog Kleman-Luksa Žari je tjerao bez problema šumskim putevima, poljima i stazicama i može se reći da je on preteča današnjeg tipičnog XC bicikliste. I uživao je u tome, još kako. Evo šta piše o doživljaju vožnje biciklom:
“Vidio sam kako drveće raste i mijenja se kao oblaci pare: čar riđi, čas zeleni: oni su rasli, širili se, lomili i nestajali. Vidio sam kako se dižu ogromne građevine, široke i divne, i da prolaze kao snovi. Cijela površina zemlje izgledala je promijenjena – talasala se i padala pred mojim očima.”
Dakle, Žari je prije više od stotinu godina uživao na način kako mi danas uživamo u brdsko-biciklističkim turama. Čak je priredio i “Ilustrovani biciklistički vodič” u kojem na zanimljiv, reklo bi se bravurozan i pomalo filozofski način, unosi svoja opažanja o biciklizmu.
“Čovjek je dosta kasno shvatio da njegovi mišići mogu da pokreću, pritiskom a ne vučom” – govori Žari o samoj konstrukciji bicikla. Pritiskom na pedale, a ne vučom, hodajući ili krečući se na drugi način. Danas nam ovo ne izgleda značajno, ali kretanje je nekad izgledalo sasvim drugačije. Da podsjetimo: prva javna željeznička veza uspostavljena je u Engleskoj 1825. godine, razvoj automobila kreće tek od 1886. godine, prvi električni tramvaj se pojavio tek 1910, dakle Žari ga nije niti doživio. Kompletan transport se odvijao konjima, pa je i bicikl smatran avangardnim, pomalo i pomodnim prijevoznim sredstvom. Na bicikliste su gledali slično kao danas kod nas: bili su poput na rijetkih zvjerki koje je najbolje izbjeći. Ali, osobenjak Žari je vozeći svoj “Kleman-Luks 96” na poseban način gledao na pješake. Evo šta o njima piše:
“Pješak se izlaže manjem riziku no biciklista ili vozač: izlaže se samo padu sa svoje sopstvene visine, a ne izbacivanju iz svog brzog aparata, niti lomljenju te dragocjenosti. Dakle, sve do dana dok ta ludost ne prestane – ostaviti ljude da se kreću na nogama, a da nemaju prethodnu dozvolu i tablicu, kočnice, zvono i svjetla – moraćemo da savladamo tu javnu opasnost: pješaka koji gazi.”
Ipak, ono što nam danas izgleda nestvarno su zapisi o Žarijevom boemskom načinu života, naročito o količini alkohola koju je unosio u sebe. Tu nam pomaže zapis francuske autorice Rašilde (Rachilde; pravim imenom Marguerite Vallette-Eymery) koja piše:
“Žari je počinjao dan tako što bi popio dvije litre bijelog vina, zatim tri apsinta između deset i podneva, a zatim bi za ručkom ribu ili biftek zalijevao crnim ili bijelim vinom uz druge apsinte. Poslije podne, nekoliko kafa uz dodatak rakija ili alkohola čije ime sam zaboravila, a zatim za večeru, poslije, naravno, nekoliko aperitiva, on je mogao da podnese dvije boce bilo kakvog vina, dobre ili loše marke.”
Zvuči nestvarno, ali pretpostavimo da se Žari i znojio vozeći svoj bicikl. Nažalost, ovakav način života je ipak imao posljedice. Godine 1906. se razbolio i priatelji ga šalju sestri na oporavak. Alferd Valet mu šalje i njegov bicikl koji će biti njegov podsticaj za oporavak. U to vrijeme on piše i jedan dio svoje “Aždaje” koju je neposredno nadahnula njegova uobičajena tura bicikliom između Pariza i Korbeja. U prepisci s Rašildom, bicikl će biti česta tema.
Prvog novembra 1907. Alfred Žari umire u bolnici Milosrđe od tuberkuloznog meningitisa. Sahranjen je na groblju u Banjeu, ali je zakup groba trajao samo pet godina nakon čega je njegovo mjesto zamijenio neko drugi, a njegovi ostaci bačeni u zajedničku grobnicu. Tužan kraj za biciklističkog šampiona.
Bicikl “Kleman-Luks 96” s kojim je Alfred Žari čak i spavao, vraćen je originalnom vlasniku nakon što je Žarija služio deset godina. Za to vrijeme Žari je stvorio pregršt tekstova o biciklizmu, nadahnute originalnom praksom na osoben način.
U kratkom djelu “Otac Ibi biciklista” opisuje halucinantnu trku biciklom na deset hiljada kilometara protiv ekspresnog voza. Naravno, sve je fikcija ali i kroz ovo djelo Žarija možemo slobodno nazvati klasikom biciklizma koji je jednostavno uživao pokrečući svoj veliki zupčanik dok se “vizuelni utisci ređaju jeadn za drugim dovoljno brzo da se zapamti samo rezultanta, a naročito zato da bi se živjelo i ne mislilo”.
Sedamdeset godina kasnije, nakon što je čovjek hodao po mjesecu, Gary Fisher će reći: “Vozimo da bi živjeli, živimo da bi vozili.”
Priredio: Emir Vučijak
