Izvještaji sa vožnji

Hrgud, Stolac

U jednoj pjesmi mostarske grupe Zoster refren koji se ponavlja glasi: “Hercegovina – Kalifornija!”. Da, mi biciklisti to znamo, i upravo zato dok debeli ostaci snijega pritišču bosanske planine, dok u Sarajevu kiša lije, odlučujemo se na vožnju po Hercegovini. Tačnije, cilj je brdo Hrgud iznad Stoca, ali i povijesne znamenitosti ovog nekad slavnog gradića.

Pjesme sam se sjetio dok sam u pola šest ujutro po kiši stavljao bicikl na krov automobila nadajući se da će se vrijeme razvedriti i da nećemo dan provesti ispod kakve strehe. Moral ostatka ekipe, njih još deset, prividno je bio na visini, pljuštale su šale i zadirkivanja, ali tu i tamo su se vidjeli bojažljivi pogledi upereni ka sivom nebu. Hamza je tvrdio kako će kiša prestati kod Bradine. No, nije prestajala. U Čelebićima smo pogačice sa kajmakom jeli pod nadstrešnicom pekare, u Glogošnici nas je Mersad bodrio pričom kako je ovo područje poznato po najvećoj količini padavina u BiH, a Hamza je ovaj put tvrdio kako će kiša prestati iza Drežnice. Ne znam zašto, jer Hamza nije meteorolog već akademski slikar, ali njegove riječi su djelovale ohrabrujuće i kao da je, poput kakvog indijanskog vrača, njima pozvao u pomoć nekog gore, desilo se nešto nevjerovatno: kiša je zbilja prestala iza Drežnice, otvorilo se hercegovačko polje, začas smo stigli do Mostara a potom skrenuli za Stolac.


Prvi dio uspona pratila nas je sitna kiša, jako ugodno osvježenje na vrelom asfaltu i usponu od 10%; kuće i auta iz nekih davnih zaboravljenih dana

E, to skretanje kao da nije bilo skretanje već povratak, ali povratak u neko drugo vrijeme. Već na samom ulazu u grad ugledali smo starinsku tvrđavu koja dominira krajolikom, debelo utvrđena na jednom brijegu ponad grada. Prvo skretanje i nailazimo na predivan kameni mostić sa nekoliko lukova, okolo kamene kuće, iza njih vire minareti i krovovi džamija, sve od bijelog kamena. “Pa, ovo je kao da ulazimo u istoriju!” – reče neko dok smo prelazili mostić.I zaista, sve je odisalo nekim povijesnim mirom koji upotpunjuje zelena Bregava na čijim se obalama nalazi ovaj grad bogate povijesne i kulturne prošlosti. Stolac predstavlja kasnoantičko utvrđenje, srednjevjekovnu i novo vjekovnu utvrdu, te austro-ugarsku kasarnu. Gradom dominira sistem zidova i utvrda čije je građenje započelo u 4. stoljeću i nastavljeno kako su se smjenjivali oni koji su vladali ovim krajevima. U srednjem vijeku se spominje kao Vidoški grad jer se tim imenom nekad zvala Bregava. Naročito je bio važan zbog svog položaja u vrijeme kad su dubrovački trgovci putovali u zaleđe, a u tursko doba ovdje je bila smještena Kapetanija. Stoga ne iznenađuje bogatstvo i raskoš pojedinih objekata, bravure graditelja koji su izdizali čardake što i danas odolijevaju zubu vremena. Na musandari Čulhanumine kuće (nažalost srušene 1993. g.) stoji godina 1273. (riječ je, naravno, o hidžretskom računanju vremena što odgovara 1856/57. godini).


“mlada” u plavom Fići sa čuđenjem nas je posmatrala dok smo se penjali uzbrdicom sa bar 15tak % uspona

A nije ni čudo što su begovi rado provodili vrijeme ovdje jer je Stolac grad sa najviše sunca u Hercegovini, ali i grad sa prirodnim klima uređajem. Bregava hladi svaku kuću i svaku bašču, rasprostrla se po cijelom gradiću koji je, stoga, ispresijecan malim, kamenim mostićima, pa podsjeća na Veneciju. Kako li je bilo lijepo akšamlučiti za vrelih ljetnjih noći i pune mjesečine slušajući huk slapova i osjećajući kapljice vode na licu?


Fotografija za pamćenje na obali prelijepe Bregave; prelazak preko jedne od brojnih starih mostova na Bregavi

U to smo se na trenutak mogli i sami uvjeriti jer je polazna tačka današnje biciklističke ture bila kafana “Nota” čija terasa bukvalno leži iznad jednog velikog slapa. Nažalost, danas u gradu postoji neka prećutna podjela, nama nejasna, pa su i kafići “naši” i “njihovi”, kao da je Bregava hladnija i zelenija s druge strane. No, te priče ne želimo da slušamo opčinjeni ljepotom ovog gradića. Pada prva kafica, skidanje bicikla s krova automobila, pakovanje i – krećemo.


Na kraju svakog većeg uspona počastili smo se odmorom na mekanoj travi u sjeni propupalih krošnji

Brdo Hrgud je smješteno iznad Stoca, ali do njega se dolazi vozeći uz Bregavu u pravcu Ljubinja, pa onda lijevo oštrim usponom na plato, i preko platoa na sami vrh. Vozeći kanjonom ne možemo a da se ne divimo čistoti rijeke, njenoj modro-zelenoj boji ili slapovima koje tvori na nekim mjestima. Ribari već uveliko uživaju, a uživamo i mi posmatrajući proljeće kako dolazi. Čudno je, naime, posmatrati to buđenje prirode što svake godine dolazi iza zime. Svijetlo zeleni, tek ispupali listići pojavljuju se na nižim nadmorskim visinama, a kako se penjete visočije vidite samo suhe grane. One ovdje, poput sanjivog djeteta, još spavaju ćekajući toplije dane. No, dođete li već iduće sedmice, sve je olistalo, baš kao da je to dijete popilo jutarnju šolju mlijeka i zaigralo se u dvorištu kuće. Opčinjeni prirodom, i zadihani zbog uspona koji na nekim mjestima iznosi i deset posto, ne primjećujemo da smo u Republici Srpskoj. Kako besmisleno izgledaju te podjele iz perspektive nekog ko uživa u prirodi. Lišće je isto, Bregava ista, jedino su boce piva kraj puta sa drugim logotipom. Žalosno!

Malo pomalo napuštamo korito rijeke i penjemo se uzbrdo. Uspon je izuzetno velik pa neki odlučuju da ga savladavaju pješice. Podloga je mješavina makadama, asfalta i betona nastala u doba socijalizma ili dobrovoljnom akcijom mještana. Čuje se zveckanje metalnih pločica na đonovima biciklističkih patika i neko reče: “Kao da smo u nanulama!”. Kao po komandi začu se pjesma “Ne kepeći, nanulama, dok silaziš sa čardaka….” Kakav moral, kakvo raspoloženje imaju ti momci, kakvo je uživanje družiti se s njima.


Kondiciono ujednačena ekipa zajedno se držala cijelo vrijeme; Žuti Moskvič kao podsjetnik da i na ovoj surovoj zemlji neko živi i radi

Nakon tog teškog uspona sve je išlo lakše, prelazak preko platoa do samog vrha smo obavili bez problema. Pažnju nam privlači krdo konja, “Moskvič” parkiran u kršu, snijegom prekriveni vrhunci okolnih planina… Hrgud i nije posebno visoka planina, tek 1109 metara, ali dominira ovim dijelom Hercegovine. Pogled puca na Hutovo blato a u daljini se vidi more i rub Pelješca. Nažalost, vrijeme je bilo loše za neke kvalitetnije fotografije, a nakon kraće pauze dok smo se pripremali za povratak počele su i prve kapi kiše.


Pred samim vrhom… ; “Konačno!”(Hamza)

Plan za povratak je bio neizvjestan. Ivanova želja je bila da preko Hrguda pređemo do arheološkog lokaliteta Daorson, ali put vodi kroz područje rizično od mina. Mersad je pronašao manje rizičan put kanjonom rijeke Radimlje. Ipak, nakon konsultacija sa lokalnim stručnjakom za minska polja, koji nas je nesebično počastio vodom, ne želeći da rizikujemo, vraćamo se istim putem nazad. E, tada slijedi adrenalin. Onaj uspon od 10% što smo ga jedva savladali iz obratnog smjera izgleda sasvim pristojno. S obzirom da prema Ljubinju baš i ne ide toliko automobila, malo smo se opustili i pojurili. Šta pojurili, kad smo upoređivali brzine što ih pokazaše ciklokompjuteri, mobiteli ili GPS-ovi, ispostavilo se da je Mersad vozio 77 km/h, Ivan 79, a Tarik čak 81 km/h. Zvuči suludo, ali nije bilo toliko opasno.


Pogled sa vrha Hrguda; na spustu smo si dali malo oduška

Još malo pedalanja koritom Bregave, osvježenje u kafani koja je bila polazna tačka i kraj “ture” je bio na vidiku. Međutim, Stolac je zbilja teško napustiti tek tako a ne vidjeti povijest koja se nudi. Stoga ponovo sjedamo na bicikle i ovaj put obilazimo grad. Ivan nas vodi do najstarijeg bazena u BiH izgrađenog valjda u austro-ugarsko doba koji radi i dan danas, gledamo oronule, nekad raskošne vile sa usahlim fontanama i palmama koje i danas svjedoče o minulim vremenima. Još samo da ugledamo kakvu damu s krinolinom i suncobranom, džentlmena u besprijekorno ispeglanom odijelu, ili guvernantu s troje djece što ih uči francuski jezik, kako provode vrijeme u miru palmi, bez interneta, kablovske televizije, mobitela ili fejsbuka.


Gdje god se okrenuli možete vidjeti utvrdu, dokaz povijesnog značaja ovog grada; miris poljskog cvijeća nas je opijao

Ipak, cilj nam je vidjeti Daorson, stari ilirski grad nastao na povijesnom utvrđenju koje je kontinuirano postojalo od početka ranog (17./16. stoljeće p.n.e) do kraja kasnog brončanog doba (9./8. stoljeće p.n.e). Daorsi su bili narod na rubu Rimskog carstva čija se granica, od 167. g. p.n.e. protezala duž Neretve. Interesantno je da su uživali izvjesnu autonomiju, ali i da su imali stalne napade Dalmata koji su dolazili iz pravca Cetine. Imajući na umu da ćemo vidjeti tolike stare ostatke civilizacije na ovim prostorima ne pada nam teško dodatni uspon i pedalanje, tim prije što vodi između predivnih, cvjetno-bijelih livada.


Ostaci zidina starog grada Daorsona


Biciklisti na Daorsonu; nekropola stećaka Radimlja

Na Daorsonu srećemo i rijetke posjetioce, još jednom se divimo pogledu na Hercegovinu, a onda spust, pakovanje, brza posjeta stećcima u Radimlji i pravac Sarajevo. Slaven još odlazi da pozdravi davno zaboravljenog prijatelja, a mi razmišljamo o sutrašnjim obavezama. Ponedjeljak je, Tarikova ekipa zvana “Sinovi” će da popravlja luksuzne džipove strancima što se zadesiše u BiH, Hamza će da slika čemprese, Mersad i Ivan da završe projekte, a autor ovih redaka će nastaviti lov na vjetrenjače vodeći malu firmu od dvadesetak ljudi u državi kojoj je svejedno što ilirska naselja niko ne posjećuje, što stećci propadaju, što se ruše kuće stare dvjesto godina ili, što će i tih dvadesetak mladih ljudi koji danas imaju posao, zbog nameta kako bi se napunio budžet, danas-sutra ostati bez posla i otići trbuhom za kruhom. Međutim, nakon ovakve nedjelje, nema tog ponedjeljka u koji neće svaki od spomenutih doći sa osmijehom na licu, rumenih obraza i spreman da se uhvati ukoštac s bilo kojim problemom. Jedna nedjelja, 70 pređenih kilometara i toliko toga lijepog. Bicikl je čudesna stvar!

meri
Ekonomist odlutao u vode novinarstva. Voli logiku, enigmatiku i osjecaj slobode u prirodi. Na planine se penje biciklom ili na skijama. Vozi zlatni Trek Remedy a na ture nosi Nikona. Moto: “Kada ostarim, želim da pricam šta sam radio u životu a ne šta sam želio da radim!”
http://www.mtb.ba

12 Replies to “Hrgud, Stolac

  1. Pozdrav mojoj ekipi Sejo i sinovi.Vidim da ste poceli izlaziti u nastavcima kao Otpisani.

    Kako ce se zvati slijedeca epizoda.Vise negledam spanske serije a i sta cemi kad imam vas.Nemoj da slijedece nedelje ne izadje novi nastavak jer cu biti nesretan.

    Za sada toliko.Pozdrav od vaseg najstarijeg clana i najveceg fana Harisa.

    P.S.Nadam se da kad nebudete isli na snimanja bude prilike da i ja vozim sa Vama.

  2. Naj prije da pozdravim i pohvalim ekipu momci svaka čast.Meke javi kad ovako polazite u hercegovinu pa se možda imi priključimo imaš moj broj.Puno pozdrava od Maria iz Mostara.

  3. VELIKI pozdrav!
    redovno pratim vase ture po nasoj divnoj BiH i jako mi je drago da kroz jedan lijep i zdrav nacin promovirate nasu zemlju. Nisam neki biciklista, ali zato sa svojim nogama sam dosta obisla i obilazi cu nasu prelijepu zemlju. Clan sam PD Bjelasnica i aktivni clan http://www.zone-2000.net
    U tekstu ” Hrgud, Stolac ” je navedena jedna katastrofalna pogreska ( moram vas malo naruziti ) DAORSI su bili ILIRSKA plemena i molim vas da to ispravite jer su ovi tekstovi i obrazovnog karaktera pa bi bilo ruzno da se plasira dezinformacija. Imate Hamzu akadeskog slikara koji je to morao uciti, kao i ja, na casu historije ( nacionalne ) umjetnosti, pored stecaka i ostalih znamenitosti + wikipedija!!!
    puno srece i sto vise prelijepih tura diljem moje a i vase BiH
    pozzzz
    Selma 😀

  4. @Selma

    Hvala na ipsravci, u pravu si vezano za Daorse, i nije mi jasno kako su se Heleni uopće našli u ovoj priči jer smo cijeli dan pričali o Ilirima… ??? Zbog ovoga vjerujem da je riječ o omaški.

    U svakom slučaju hvala! 🙂

  5. @Selma
    Iskreno se zahvaljujem na ispravci i molim Vas da to ucinite i ubuduce ako nesto slicno primijetite. Naime, ovaj podatak sam preuzeo iz brosure “Stolac, katalog spomenika” koji je uradio forum mladih “Ja sam Stolac” a finansiralo Vijece Europe (dobili smo ga od ljubaznih domacina). Meni spominjanje Helena jeste “zaparalo usi” ali po inerciji sam povjerovao domacinima i stampanom materijalu ne konsultirajuci enciklopediju.
    Bosna je prelijepa pjeske, na konju, na biciklu… svejedno, vazno je skrenuti s puta M-17. Vidimo se!

  6. Medjutim, upravo Wikipedija kaze da su Daorsi (ilirsko pleme) pod uticajem Grcke helenizirani, preuzeli grcki jezik i pismo pa konstatacija o “helenskom” gradu mozda i ima uporiste. Svakako ako ima neko ko se bavi istorijom radovao bi nas njegov komentar.
    Bilo kako bilo, ova akropola je licila na onu u MIkeni (Grcka), opasana visokim zidom od kamenih blokova dugim 65 m, sirokim 4,2 metra a visokim izmedju 4,5 i 7,5 metara. Imao je vrata i tornjeve na oba kraja. Sto se mene tice, ilirski ili helenisticki, zadivio me kako zbog arhitekture tako zbog polozaja na vrhu onog brda odakle puca pogled kilometrima daleko. Vrijedi ga vidjeti, svakako.

  7. Sada znam kako se Mekee osjeca poslije Ozijevih izvjestaja! :/ Zao mi je sto sam propustila ovu voznju.

  8. Zaista svaka čast na lijepom tekstu i na odvoženoj turi, nadam se da će uskoro biti ponovljena da vam se pridružimo, pozdrav…;)

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.