Već sam „zagazio“ u 64. godinu, a da nikad nisam imao priliku proći dijelove naše domovine za koje znamo da spadaju među najljepše i ne smiju se zaobići. Zato sam isplanirao rutu koja bi startovala sa Zahumskog sedla, iznad sela Rumboci kod Prozora, zatim Ravanjskim i Kupreškim poljem do Kupresa i Šipova, gdje bi završio prvi dan ture. Za naredni dan predvidio sam auto prevoz iz Šipova preko Baraća do Štrbine, mjesta na kojem se odvaja lokalni put za Mednu, odakle počinje dionica koju ćemo prevesti biciklima, preko Medljanskog polja i zvora Sane, na Gornje Vrbljane, Ribnik, pa preko Ključa do Sanskog Mosta. Treći dan planiran je za vožnju do Prijedora i Bosanskog Novog, sa spavanjem u Bosanskoj Krupi, tako da za posljednji, četvrti dan ture ostaje kraća dionica do Bihaća, odakle bi se autobusom vratili do Sarajeva i Konjica.
Prijedog da mi se pridruži bez dvoumljenja je prihvatio miljenik naše familije, sedamnaestogodišnji Emil, unuk mog najstarijeg brata, koji se odavno zagrijao za biciklizam i samo čekao moj poziv za višednevnu turu.
Tako smo rano ujutro natovarili bicikla na moje vozilo i prevezli se do Zahumskog sedla, odakle smo započeli sa našom avanturom. Brat nas je fotografisao i prije nego je povezao auto nazad u Konjic ostavio mi u amanet, suvišno upozorenje da dobro pazim i čuvam Emila.
Prvi dan: Zahumsko sedlo-Kupres-Šipovo-izvor Plive, ukupno 85 km.
Jutro je bilo vedro ali svježe, idealno za bicikliranje Ravanjskim i Kupreškim poljem. Budući da mi je ovo četvrti put da vozim bicikl na dionici do Šipova i izvora Plive, za mene nije bilo draži otkrivanja novog i nepoznatog, ali sam, svejedno, zajedno s Emilom uživao u vožnji i divio se ljepoti predjela kojim smo putovali.
Nakon odmora i užine u Kupresu nastavili smo vožnju ka Šipovu, uz obaveznu posjetu biseru prirode-Janjskim otocima. Kroz Šipovo smo prošli oko dva popodne i odmah produžili uz Plivu do seoskog domaćinstva profesora Neđe Gvozdenca, kod koga sam i prije par godina prespavao na biciklističkoj turi za Drvar, Martin Brod i Bihać.
Nakon popodnevnog odmora u sobi, rastovarenih bicikala produžili smo u samo predvečerje do izvora Plive, a zatim u malom restoranu uz rijeku večerali-šta drugo nego ukusnu plivsku pastrmku.
Drugi dan:Štrbina-Medna- Ribnik-Ključ-Sanski Most, ukupno 75 km.
Rano ujutro nas je, zajedno sa biciklima naš ljubazni domaćin, kojeg od srca preporučujem budućim posjetiocima ovog prelijepog kraja, prevezao svojom Škodom do Štrbine, mjesta na kojem se odvaja uska lokalna cesta prema Mednoj i izvoru Sane, odakle je započeo vjerovatno najljepši dio našeg putovanja.
Spuštali smo se punih 13 km, sa nadmorske visine od cca 940 m, skoro bez okretanja pedala, kroz idilične predjele Medljanskog polja, do mosta na rijeci Sani kod Donjih Vrbljana, svega par kilometara od njenog izvora. Od mosta je započeo uspon dug 9 km sa 350 n/m na 800 metara visok prevoj, sa kojeg je započeo spust ka dolini u kojoj leži izvor rijeke Ribnik i istoimeno mjesto. Na mostu preko kristalno bistrog Ribnika posmatramo fly fishing ribolovce, dok na par metara oko njihovih čizama u vodi kruže nekoliko povelikih pastrmki.
Nastavljamo vožnju niz rijeku sve do priključka na magistralnu cestu koja vodi ka Ključu, u koji stižemo oko podneva, po žestkoj pripeci i vrućini.Nakon osvježenja na terasi restorana smještenog na ulazu u grad, odlučujemo da najvreliji dio dana premostimo taksi prevozom do mjesta odakle put ka Sanskom Mostu ide uglavnom nizbrdo ili po ravnici. Bez teškoća smo našli taksistu koji nas je prevezao do Krasulja, odakle smo ponovo sjeli na bicikla i već nakon par kilometara odlučili da se sklonimo u hlad hrastove šume, zbog nesnosne vrućine koju nije bilo lako podnositi ni kada se vozi nizbrdicom.
Odmor nije trajao dugo jer ni hrastov hlad nije pružio željeno osvježenje, zbog čega smo nastavili vožnju, svjesni da nam nema spasa prije nego se dohvatimo kupatila u hotelskoj sobi u Sanskom Mostu. Tuširanje i večera u hotelskom restoranu nam je povratilo snagu i dobro raspoloženje, ali i učvrstilo u odluci da za naredni dan odustanemo od vožnje u vrijeme najvećih vrućina, od 11 do 5-6 sati popodne.
Treći dan: Sanski Most-Prijedor-B. Novi- B. Krupa, ukupno 70 km.
Iz Sanskog Mosta krećemo nešto prije sedam sati i vozimo cestom ka Prijedoru, pitomim predjelima uz rijeku Sanu, u koji stižemo oko 10 sati. Poučeni iskustvom prethodnog dana, vozimo se kroz lijepo uređeni grad ka autobusnoj stanici, s namjerom da dionicu do Bosanskog Novog, koja nije odveć zanimljiva a pri tom je i opterećena gustim saobraćajem, premostimo autobusom.
U Novi smo stigli bez problema nakon 45 minuta vožnje i odmah se uputili ka kući mojih starih prijatelja Nevenke i Milana Vukomana. Kod ljubaznih domaćina smo se lijepo odmorili, nakon ručka sam malo i odspavao, dok je Emil otišao da se osvježi i okupa u Uni.
Naviknut na ledenu Neretvu, iznenadio se da je voda samo malo hladnija od Boračkog jezera.Uz ugodan razgovor sa našim domaćinima vrijeme je brzo prošlo, tako da smo ka Bosanskoj Krupi krenuli nešto prije 6 sati popodne.
Put nas vodi uz prelijepe predjele uz rijeku Unu, uz koju su sagrađene vile koje po arhitekturi i uređenosti dvorišta ne zaostaju za onim koje viđamo u Austriji ili Njemačkoj. U brzom tempu savladali smo dionicu do Bosanske Krupe u koju smo stigli pred veče i odmah se smjestili u Motelu, kod drvenog mosta preko Une, gdje smo uz večeru uživali posmatrajući Unu i brojne šetače na Krupskom korzu.
Četvrti dan: Bosanska Krupa-Bihać, 35 km.
Za posljednji dan našeg putovanja odredili smo najkraću dionicu, kako zbog želje da osiguramo nešto vremena za razgledanje Bihaća, tako i zbog činjenice da autobus za Sarajevo polazi u 14.30 sati. Cesta vijuga dolinom Une, na nekoliko mjesta ukrštavajući se sa željezničkom prugom, kojom nažalost, vozovi ne saobraćaju, većim dijelom u klancu koji nam pruža zaštitu od sunca.
Gusta vegetacija nam mjestimično skriva pogled na brzake i smaragdne virove Une, sve do raskršća ceste kojim se ide na stari grad Ostrožac i dalje ka Cazinu. Na terasi restorana s druge strane mosta uživamo u osvježenju i jedinstvenom prizoru Une i stare tvrđave Ostrožac koja dominira ovim krajolikom. U Bihać, krajnju tačku našeg biciklističkog putovanja, stižemo oko pola jedanaest, nakon prevezenih tačno 275 km.
Poslije osvježenja na terasi kafane iznad Une, odlazimo na kupanje u samom centru grada, a zatim na ručak. Sa smještajem bicikla u autobus nije bilo problema, budući da tog vrelog subotnjeg popodneva nije bilo više od 7-8 putnika. Tokom vožnje od skoro sedam sati do Sarajeva, zadovoljni što je sve prošlo u najboljem redu, razmjenjujemo utiske i dogovaramo sljedeću turu – biciklom od izvora Dunava do grada Passau, na samoj granici sa Austrijom, ukupno 660 km. Ako sve bude po planu, krećemo krajem avgusta ove godine.
Fotografije: Emil Fejzagić i Esad Fejzagić
Tekst: Esad Fejzagić
[wzslider]
Lijepa turneja i odličan izvještaj. Prave stvari vezuju generacije!