Na samom početku ove priče valja reći kako smo bili u dilemi kojim imenom, zapravo, nazvati današnju turu. Start je bio iz Sustavaca bukvalno prelaskom preko mosta na Sutjesci. Potom smo vozili padinama Volujaka, pa se spustili u kanjon Sutjeske, pa opet uzbrdo na obod Lebršnika…. Ali, kako nismo imali za cilj popeti se na vrh ni jedne od ovih planina, već pronaći izvor Sutjeske, eto, nekako se složismo da to bude zvaničan naziv.


 

A sve je krenulo nedavno kad su Sanja i Nizama predložile da vozimo nešto novo, nešto što još nismo vozili. Njihove „lošije polovine“ su mudro prešutjele ovu ideju i priključili se na turi, a Đani nas je počastio prijedlogom da posjetimo ovaj predivni kraj kao i obično malo istražujući. Kako je tura najavljena kao srednje teška grupa nije bila prevelika: tek trinaest učesnika, ali ekipa sjajna.


 
 

Već su prvi metri „obećavali dobar provod“. Naime, odmah po prelasku rijeke Sutjeske, stotinjak metara od mjesta gdje smo parkirali automobile, kreće uspon. Možda on u drugim prilikama ne bi padao tako teško, ali dan ranije nebo se otvorilo i zasulo ovaj kraj obilnom kišom. Vrućina koja je udarila dovela je do jake sparine i nekakve ljepljive vlage u zraku, a kad se na to doda teška podloga od sipkog makadama, sasvim je jasno bilo da zadatak neće baš biti dječija igra.


 
 

Međutim, bujna vegetacija, potočići i izvori vode na svakom koraku, poj ptica i zvuk zrikavaca, te naročito pogled na Volujak, tu gromadu od planine, naprosto su tjerali na vožnju. No, da je riječ o divljini, i to divljini za koju bi u normalnoj zemlji trebalo skupo platiti da čovjek dođe i uživa, uvjerili smo se na pauzi koju smo pravili kraj jedne od posljednjih kuća iz sela. Naime, prišla nam je ljubazna domaćica, upitala se s nama zanimajući se „idemo li u planinu“. Naravno da idemo, mi volimo planine, rekosmo. „Čuvajte se, ima medvjeda!“. E, na ovo smo malo zastali jer zvučala je krajnje ozbiljno. Pokušao sam se raspitati je li to samo priča ili ih baš ima, a ona nastavi: „Ne bih da vas prepadam, ali eto, moj muž je nedavno sreo na putu jednog. Iako je imao lovačku pušku nije mu bilo svejedno.“

 

Istina, mi nikad na našim mtb turama nismo imali problema s divljim zvijerima, ali ovo je nekako zvučalo zastrašujuće.  Par godina ranije u ovim krajevima je jedan domaćin sjekirom ubio mečku koja ga je napala. No, kad jednom padne odluka teško je podviti rep i vratiti se, te smo krenuli dalje. Prisjećao sam se nekih savjeta i priča o tim životinjama, kako ne napadaju dok nisu ugroženi, kako je pametno kretati se u grupi, ali i podatka da medvjed trči do 50 km/h. Drugim riječima, nema šansi pobjeći mu čak ni nizbrdo. Onda smo okrenuli stvar na šalu i mjerkali ko je deblji, jer valjda je medo dovoljno probirljiv da pojede onog masnijeg.


 

Naravno, medvjeda nismo sreli ali jesmo otkrili nekakav put za koji smo se pitali je li to zbilja put ili je Đani opet malo zalutao. Put jeste bio pravi, ali grdan. Doveo nas je do Sutjeske koja ovdje više liči na potočić a ne na onu silovitu vodu što u donjem toku nosi sve pred sobom, a koja je izgledala tako strašna u filmu kad su je partizani forsirali, koliko se sjećam usred zime. Zar je to ona voda zbog koje su ovdje film snimali Richard Burton, Orson Welles, Irene Papas i koju je Bata Zivojinovic tako hrabro pregazio ubijajuci listom svabe puno prije nego sto su izmisljene video igrice?


Međutim naš cilj nije bio samo preći preko Sutjeske već smo nastavili dalje, ka njenom izvoru. I tu, na samoj granici sa Crnom Gorom, u koju smo u jednom trenutku i ušli ne znajući sa smo u drugoj državi, vidi se sva ljepota ovog kraja. Beskrajne livade i bezbroj mirisnog cvijeća, široki atrij uokviren planinskim vijencem, mjesto koje me neodoljivo podsjetilo na alpski krajolik koji takođe jednom prilikom prođosmo biciklima.  Kad čovjek ovdje dođe granice se zbilja čine besmislenim, one su samo u glavama ljudi. Sve je nekako homogeno, logično, povezano, i nikako nam nije jasno zašto bi neko posred livade povukao crtu, podijelivši je na pola. Kako možeš podijeliti vjetar, ili tok rijeke?


Izvor Sutjeske je nevelik, ali na predivnom mjestu. Kojih dvadesetak metara od izvorišta rijeka se razlila u mirnu vodu u kojoj se ogleda moćni Volujak. Ali, ona tu samo skuplja snagu da se strmoglavo stropošta dalje, sve do Foče gdje se ulijeva u Drinu. Odali smo poštovanje ovom veličanstvu prirode i krenuli dalje putem koji vodi podno dugačkog vijenca Lebršnika.

S obzirom da su oblaci s Maglića prijetili kišom uspon na Lebršnik, koji je trebao biti iznenađenje za grupu, ostavili smo za drugi put i strmoglavili se nekim starim putem koji se na jednom mjestu potpuno odvalio, sve do polazne tačke.

Tu se nalazi tabla za planinski kamp “Izgori”. Pomalo nesretno zvuči kad se čita „Izgori kamp“, ali sitnim slovima ispod naziva stoji i rečenica: „Da nam savest bude čista, okolina neka blista“. Tragom ovog naziva otkrili smo da je kamp smješten u selu Izgori podno Volujaka. Nastao tek nedavno u nekoliko simpatičnih bungalova prima petnaestak gostiju. Pogled kroz prozor na vrh Badanj visok 2.236 metara se čini kao sa razglednice, a jedan od osnivača, Goran Perišić, profesor gitare, otkriva nam da gosti koji dolaze iz Europskih zemalja ostaju zadivljeni čistoćom nedirnute prirode. Bilo da se bavite planinarenjem ili biciklizmom, mjesto vrijedi posjetiti a mi ćemo svakako iskoristiti poziv ljubaznog domaćina već iduće sezone..

Okolina ovdje je nevjerovatno čista. Valjda zato što malo ljudi dolazi. Kakva šteta, jer mjesto je za poželjeti. Mi ćemo doći ponovo, to je sigurno.

Tekst i foto: Emir Vucijak

 

0 komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovo..

Ostavite komentar