Izvještaji sa vožnji

Trans Zelengora

Čini se da nije naš Đani jedini generator „istraživačkih tura“ koje obično završe traženjem puta, guranjem ili nošenjem bicikla, pa ipak spadaju u red onih nezaboravnih. Poziv na „bike+hike“ izlet u Zelengoru koji mi je poslao prijatelj iz Viteza, Nenad, ljudina koji nema šta nije obišao na turnim skijama (a ponešto od toga i ja s njim) prihvatio sam iako sam znao da je ta travničko-viteška ekipa u završnim pripremama za uspon na Mont Blanc. Dakle, oni su u top treningu, spremni na svakojake izazove, velike napore i treba im nešto lokalno za vježbu.

Plan je da se popnemo na dva vrha Zelengore, oba preko 2000 metara, ali i da malo istražujemo. Nećemo kao što je to uobičajeno krenuti iz smjera Kalinovika, tačnije iz sela Jažići pa preko Poda do Orlovačkog jezera, već je Nenad studirajući GoogleEarth pronašao nekakav put što iz pravca Miljevine, slijedeći rječicu Govzu, vodi do onih proplanaka gdje su se smjestila jezera Orlovačko i Borilovačko. Dalje je plan pješice se popeti na dva vrha, Kozije stijene (2013 m.n.v.) i Bregoč (2014 m.n.v.).

Studiram track koji mi je poslao i vidim da će tu biti nekih 2000 metara visinskog uspona, ali ipak većina biciklom. Stoga prihvatam izazov i pridružujem se ovoga put maloj, ali uhodanoj ekipi: Nenadu, Boži i Draganu, kombinacija Vitez/Novi Travnik. Iz Sarajeva krećemo u 7,00, sat nakon toga padaju prvi okretaji pedala.

Kao i obično, na početku je sve veselo. Začas stižemo u mjesto Jeleč gdje nas jedna gospođa onako s prozora, slušajući kako konstatujemo da je ovo „neko selo“ ponosno ispravlja: „Nije ovo selo“ a čak ne navodi njegov naziv. Dobro, Jeleč. Ako želi, neka joj bude grad. Tada nam je to izgledalo smiješno, ali na povratku, negdje pred ponoć, željno ćemo u mrklom mraku išćekivati svjetla tog „grada“, traga civilizacije nakon avanture.

Da će dan biti dug potvrdio nam je mještanin, rođak nekih Suljića što izgradiše hair česmu tik kraj njegove kuće. Na lajanje odvezanih tornjaka začas se stvorio, upitao nas kuda smo to planirali i razuvjerio tvrdeći da taj put koji smo mi, kao, nacrtali po GoogleEarthu zapravo više ne postoji. Toliko je zarastao da ni pješak njime ne može, a kamoli biciklist. Upućuje nas preko nekih livada, pa kroz šumu, „samo slijedite kud idu goveda“, do makadamskog puta koji vodi u našem smjeru.

Bilo bi lijepo da goveda ne idu svukud, ovako stazica je na desetine i treba pogoditi pravu gurajući bicikle uzbrdo. Ipak, snalazimo se nekako i izbijamo na novoizgrađenu trasu odličnog makadamskog puta do brane i centrale na rječici Govzi. Usput se kod lokalnih geometara raspitujemo za nastavak, ka Orlovačkom jezeru na što oni vrte sumnjičavo tvrdeći da nema dalje.

 

Rječica Govza je pravi biser prirode. Toliko bistra da obiluje rječnim crvima vidljivim golim okom. Vidljiva je bila i riba koja pobježe kad smo zagazili biciklima. Rijeka je toliko mala da nam je nevjerovatno kako se neko odlučio na cijelu ovu investiciju, jer efekat struje sigurno ne može biti veliki. No, bezočno su je pregradili ne ostavivši ni onaj obavezni dio za protok vode kojim bi riba mogla proći. Prozvali smo je „bivša rijeka“ jer je sva njena ljepota, sva ona bistra i pitka voda, završila u ogromnoj cijevi.

No, naš put je vodio dalje. Interesantno je da je ovaj put GoogleEarth „bio u pravu“. Zvuči nevjerovatno, ali zbilja je ucrtana nekakva trasa, zapravo vlaka kojom su nekad izvlačena drva. Mukotrpno je bilo savladavati je gurajući bicikle uz popriličan nagib, ali slijedimo ono što je Nenad trasirao. Ipak, svakoj muci dođe kraj, pa smo tako i mi konačno izbili na put koji vodi od Ljubinog groba ka Orlovačkom jezeru. S ponosom vidim biciklistički znak koji smo nekad ovdje postavili. Dalje je lako, sad znam gdje smo.

Doduše, to „lako“ treba shvatiti uslovno. Nakon pauze kod Borilovačkog tj. Jugovog jezera, čijoj se ljepoti po ko zna koji put divimo, valja ispedalati vijugavi uspon pun serpentina do prijevoja odakle kreće planinarska stazica na Bregoč. Uspon savladavamo prilično teško jer sunce prži. Čak smo bili u dilemi da bicikle ostavimo na Orlovačkom jezeru i uradimo klasičnu hike turu.

 

Na sreću nismo, jer planinarska stazica do Bregoča je gotovo cijelim putem vozljiva. Ostavljamo ih tek u podnožju odakle se prvo penjemo na Kozije stijene, uživamo u prekrasnom pogledu, a potom i na Bregoč savladavajući uspon direktno padinom, gotovo pod 60 stepeni. Ovdje smo Nenad i ja skijali jednom u maju, ali to je neka druga priča.

Kako smo ostavili bicikle u podnožju, ideja je bila da pređemo grebenom Bregoča. Ispočetka je to izgledalo vrlo lijepo po travi, i lijevo i desno gledajući prostranstva Zelengore. Međutim, travu su uskoro zamijenile stijene čija ivica je dovoljna tek za jedno stopalo. I lijevo i desno provalija. U žargonu ovo zovu „žilet“.

Da stvar bude gora, uskoro se oglasio Dragan, nekakvim veselim glasom: „Dečki, evo konačno imamo i zadatak!“. Odmah sam znao da to nije nešto što kao biciklist u spd patikama želim. Zadatak je bio preći preko nekoliko stijena, moram priznati nimalo naivnih, gdje jedna noga visi na jednoj, druga na drugoj strani padine. Ipak, iskustva planinarenja još iz studentskih dana kažu da nema mjesta panici, važno je ne žuriti, svaki potez odmjeriti i sve se prođe. Tako je i bilo, nakon „zadatka“ spustili smo se niz kuloar, sjeli na bicikle i dobili pravu nagradu u vidu divnog „travnatog“ spusta.

Cijeli ovaj poduhvat nimalo nije naivan i tražio je vrijeme. Malo po malo, i dan se približio kraju. Ulazili smo polako u noć, a valjalo je još savladati onu oštro nagnutu vlaku u gustoj šumi. Da stvar bude gora, Draganu se upetljalo nekakvo drvo u točak i polomilo zadnju mašinicu. U sumrak smo uspjeli skinuti mašinicu, skratiti lanac i napraviti „single speed“ bicikl jer, na sreću, put je dalje vodio samo nizbrdo.

Sretno prođosmo vlaku, pred sami mrak i Govzu te nastavismo dalje onim makadamskim putem. Ipak, trasa novoizgrađenog puta beskrajno vijuga. Put se toliko razvukao da smo u šali konstatovali da vodi „do Neuma“. Na sreću, svega sat prije ponoći ugledasmo svjetla „grada“: konačno Jeleč. O, kako je onih nekoliko bandera sa uličnom rasvjetom izgledalo kao primamljivije od svjetala Pariza, Londona ili kakve druge metropole. U jednom danu dva vrha sa preko 2000 metara, i okruglo toliko uspona. Zelengora je predivna planina. Dečki, sretan vam uspon na Mont Blanc!

[wzslider]

Tekst i foto: Emir Vučijak

 

mekee
Za život i provod zaradjuje kao programer. Vozi srebreni FS bajk i rijetko ga pere.
http://www.mtb.ba

One Reply to “Trans Zelengora

  1. Jedini primjeren komentar ima prateći uzdah: “Ah, miline!”

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.