Koliko smo samo puta u životu posvjedočili kako se neplaniran slijed događaja pretvori u nešto mnogo ljepše, uzbudljuvije, slađe. Tako je bilo i ovaj put. Namik je dva dana ranije najavio turu Mostar-Podvelezje i nazad preko Bune u Mostar. Dalje je već sve išlo po staroj, uhodanoj šemi. Okupljanje na benzinskoj pumpi “Braća Mujić” u 07:00h, jutarnje ćaskanje uz kaficu, polazak ka jugu “Sedam veličanstvenih”, kako se u šali poslije prozvasmo u 07:30h. I ovaj put, na zadovoljstvo svih nas,pojavilo se još jedno novo lice. Turi se priključio Edin, čovjek u ranim četrdesetim koji je odlučio probati nešto vise od rekreativnog vozanja gradom i bližom okolinom, i, kako kaže, nije se ni najmanje pokajao, naprotiv.
Vožnja ka Hercegovini protiče uz šalu i smijeh dok pogled na krajolik okolo otkriva da zimi jos ni blizu nije kraj, a tu je i nezaobilazni “pit stop” u Čelebićima. Kako su samo ukusne pogačice sa kajmakom nakon nekoliko mjeseci pauze!
Prva pauza u Čelebićima i zajednička fotka u Hutovom blatu
Cijelim putem pratimo vremensku prognozu koja nam nije išla na ruku, vjetar u Mostaru puhao je sve jače, no mi smo bili istrajni u namjeri da se u to i lično uvjerimo. Nije nam trebalo dugo, svaki kilometer bliže odredištu bočni udari vjetra potvrđivali su ranije viđene informacije na elektronskim napravama koje smo imali pri ruci, a i sam pogled na Velež prekriven gustim, sivim oblacima nije obećavao mnogo.
Dolazak na polaznu tačku naše današnje ture, grad Mostar, eliminisao je i onu malu teoretsku šansu da odvozimo planiranu turu. Vjetar doslovce nije dozvoljavao ni otvaranje vrata automobila bez određene doze fizičkog napora. Šta sad’!?!? Moj prijedlog, koji srećom nismo poslušali, bio je da malo sačekamo i ako ništa, kada vjetar barem malo posustane, obiđemo grad, tek toliko da nismo došli uzalud. Namik nam je prenio Đanijev prijedlog da produžimo ka Hutovom Blatu jer dole vjerovatno nema vjetra. Svi smo se složili k’o jedan! Još malo vremena u automobilima i tu smo, Hutovo Blato, Sunce, drugi kontinent!!! Brzo raspakivanje i spremni smo za obilazak.
Na samom početku vožnje duž nasipa postojala je bojazan od nailaska na tragove velikog požara koji je ovdje bjesnio u oktobru prošle godine. Na sreću, bili su jedva vidljivi. Dobro ipak uvijek pobjeđuje, pa tako I u ovom slučaju.
Nasipom smo vozili duž jezera sa lijeve, i rijeke Krupe sa desne strane, sve do mjesta Svitava, odnosno kapije HE “Čaplina” izgrađene na ovome mjestu sedamdesetih godina prošloga vijeka.
Nakon laganih 12km (vidi visinski profil – svi špicevi potiču od naših pasjaluka – te popni se na nasip, te siđi sa nasipa), stižemo u selo Svitava. Pričljiva, druželjubiva i nadasve dobronamjerna gospođa savjetuje nam da se vratimo cestom, jer tamo gdje smo krenuli ima „dobra strana“ što je Bosanski izraz za nagibe 10% i više. Također ni makadam nije baš idealan za vožnju, a i puno je dalje… Nećete se nikad tamo popet’ upozorava gospođa. Ali šta zna gospođa koja tu živi, mi idemo kuda smo naumili.
Put je zaista lijep, samo po težini ipak nije za otvaranje sezone – makadam je prilično težak (alpinističkim riječnikom reklo bi se: „krušljiva petica“), što znači kamenje frca na sve strane, a ko hoće da se popne, treba dobro zapeti. No savladavamo metar po metar i nakon manje od dva kilometra već smo na visini od 166m. Za nagradu slijedi spust … Priroda je prelijepa, pogled izvanredan. Čitav ovaj predio je park prirode.
Pred kraj devetnaestog kilometra nailazimo na dvojicu, vjerovatno čuvara parka. Kod raspitivanja za put ostao sam frapiran detaljnošću opisa koji su nam dali. „Ima do Karaotoka jedno 18km… Sad ćete lijevo, nakon dva i po kilometra skrenite opet lijevo preko mosta, pa ćete po betonu jedno 500m; beton će otići desno uzbrdo a vi nastavite ravno makadamom…“ i tako su nam opisali čitav put do sitnih detalja. Kasnije sam se uvjerio da su nam sve rekli matematički precizno , udaljenosti, boje ograda, čak na kojim mjestima su psi ovčari. Jedino što su pogriješili je konstatacija „nećete do ujutro u Karaotok, velika je strana, a makadam je…“. Mi smo ipak došli do našeg cilja nakon ukupno 38km vožnje i 1262m savladanih visinskih razlika.
Ekipa za 10. Čitavo vrijeme smo bili na okupu, sačekivali se bez nervoze, niko nije zaostao, niko nije bježao.
U svakom slučaju super vožnja… Možda nije za početak sezone, ali eto, mi smo je ipak odvozili i preživjeli . Bilo bi super odvoziti ovako nešto sredinom maja (zamislite boje proljeća), a i krajem septembra (zamislite boje jeseni). I na kraju, ne vozite ovu turu bez dovoljnih zaliha vode. Nama ih je nestalo mnogo prije zavrsetka ture. Kao sto Same u neka doba rece : „Umor, manjak tekućine, nepoznat put ne sprečava nas da uživamo u krajoliku” .THAT’S THE SPIRIT!!!
Na kraju turu prozvasmo „No Podveležje“, „Para Podveležje“, svejedno, valjalo je nakon nekih 28 °C ujutro strugati led sa automobila. Koliko li klimatskih zona ima ova mala zemlja?!?!
Text: Nedžad Žiško- Neno i Sulejman Čatibušić
Photo: Nedžad Žiško, Namik Čatibušić, Muhamed Hurić, Samir Nesimović
