Prema zakonu o saobraćaju ljetne gume je obavezno zamijeniti zimskim petnaestog novembra. To znači da se ne očekuje ozbiljnija poledica ili čak snijeg prije sredine ovog zadnjeg jesenjeg mjeseca, a da do početka zime ima preko trideset dana. No, dva dana prije „isteka važenja ljetnih guma“ mi smo išli na skijanje. Ako je suditi po prvim mačićima ova sezona će biti uspješna.
Moram priznati da me je Nenad, taj vedri čovjek iz Viteza, iznenadio pozivom da vikend provedemo skijajući. Dobro, znali smo da je palo nešto snijega i planirali kakvu planinarsku turu, ali skijanje… A onda sam se prisjetio da je Vlašić jedna divna, travnata planina. Nenad predlaže Ljutu gredu, što je nekih desetak kilometara daleko od skijališta Babanovac. Konfiguraciju poznajem, zbilja se tu protežu nepregledne livade gdje pasu ovce od čijeg se mlijeka pravi čuveni Vlašički sir. Znači, ako ima bar dvadesetak centimetara snijega užitak je zagarantovan. Stijena i kamena tu neće biti iako će, zacijelo, prvi snijeg biti mekan. Saznajem i to da su vrijedni radnici skijališta Babanovac na dobar dio staze, onu padinu kraj skakaonice, navukli desetine kamiona zemlje. Upravo ono što za ovih dvadesetak godina niko ni pomislio nije da uradi na olimpijskoj Bjelašnici, planini gdje bi uza malo uređenja krša i gudura pri vrhu, skijaška sezona mogla trajati četiri-pet mjeseci.
Ipak, sunčan dan i pokoje drvo na kojem još ima lišća, neobrana jabuka ili živica kraj kakvog dvorišta koja se još zeleni, sve je govorilo da idemo uzalud, pa sam za svaki slučaj ponio i planinarske cipele. A onda, tamo kad se iz kanjona Lašve izbije na čistinu, tik ispred Nenadovog Viteza, ukazao se Vlašić, sav onako raskošan i umotan u bijelo, scena kakva se vidi krene li se kroz Italiju za Milano, pa pogled okrene udesno ka Dolomitima. Imamo mi potencijala za zimske ugođaje itekako, samo da se znamo organizovati.
U Travniku srdačan susret. Ekipa je sve brojnija, a i ja sada imam prijatelja koji je brdski bicikl zamijenio turnim skijama, pa putovanja neće biti dosadna. Nema vremena za kaficu jer planina zove. Namjerno se penjemo starim putem preko Galice jer je tamo pogled veličanstven, a tu konačno vidimo i prvi snježni ambijent ove sezone.
Na Babanovcu stanje kritično. Raskvašena zemlja sa desetak centimetara snijega ne obećava, ali ne damo se zbuniti. Oblačimo opremu, stajemo na skije i hitamo uz stazu. Svakim metrom snijega je sve više, da bismo vrlo brzo zaključili kako će ovo biti uspješan skijaški dan. Kod bazne stanice GSS-a srećemo Edu, travničanina i turnog skijaša koji bi, da nije dežurni taj dan, sigurno krenuo s nama. Nudi nas kafom, ali planina je važnija, Ljuta greda čeka.
Ubrzo stižemo i na Markovac, vrh skijališta, potom nastavljamo dalje i izbijamo na poljane Vlašića. Tu vlada pravi zimski ambijent mjesec dana prije kalendarske zime. Napušteni katuni svjedoče o životu u ljetnim mjesecima, ali mi uživamo i u zimskom danu. Dom na Ljutoj gredi je, naravno, zatvoren pa se čajem od trava koje smo brali ljetos sladimo na snijegom zametenim klupama ispred doma. Jasno, snijeg nikom ne smeta a ekipa je uvijek spremna na šalu, razigranost pa i improviziranu pjesmu u kojoj se ne zna „ko je ljut, a ko lud na Ljutoj gredi“. Ali se zna da uživamo itekako jer smo jedan smogovit dan iz grada zamijenili ovim gdje se diše punim plućima.
Spust do polazne tačke je bio kombinacija hodanja na kožama i skijanja, tu i tamo bilo je struganja repom skije po travi ali koga briga. Čak i spektakularni padovi izazivali su salve smijeha. Tačno znam da ćemo ih prepričavati na turama koje dolaze. A bit će ih, sigurno, jer ovakva ekipa ne može mirovati. Kad smo uhvatili skijaški dan na 20 centimetara snijega šta li će tek biti kad ga padne metar?
Tekst i video: Emir Vučijak
