Jedna od naših najljepših i najmoćnijih planina je Prenj. U njemu, jedna od najljepših dolina je svakako Tisovica. Možda svoju ljepotu Prenj štiti činjenicom da je teško pristupačan, da ovdje dolaze samo istinski ljubitelji planine a ne izletnici sa roštiljima. Bilo kako bilo, ovaj velikan ima čak 11 vrhova preko 2000 metara što ga čini sjajnim izazovom.

Ali, čak i da se ne penjete na te visove, Prenj će vas opčiniti svojom ljepotomJ i to u svako godišnje doba. Jednu od izjava koju često citiram je rekao Ozy, član MTBA i čovjek koji je prošao sve uzduž i poprijeko: „Ja kad imam problema, kad sam pritisnut nečim odem u Tisovicu. Poslije toga sam dobar pet-šest dana!“. Moram priznati da Tisovica slično utiče i na mene, stoga sam se obradovao Đanijevom prijedlogu za turu.

No, kako sam u Tisovici bio više puta, a u želji da „uknjižim“ još neki vrh preko 2.000 metara (u BiH ih ima 77, pravi izazov da ih čovjek osvoji sve), predložio sam da nakon Tisovice malo produžimo pa se popnemo na jedan od njih. Na moje iznenađenje Đani je otkrio plan: „Ma, ja svakako kontam da se nas nekoliko odvoji i popnemo Veliku kapu, a ekipa neka ide u Tisovicu“. Hm, hm, plan vrlo zanimljiv jer koliko znam od tog odvajanja do vrha ima nekih sedam kilometara čistog planinarenja gdje se savladava nekih 600 metara nadmorske visine. Dobro, do doma Rapti ćemo biciklima nepun kilometar, ali šta dalje?

U tom planiranju dan ranije otkrijem kako i moji drugari iz Novog Travnika, turni skijaši Božo i Dragan isti dan planiraju na Veliku kapu. Naravno, u dvije rečenice se dogovaramo za zajedničku turu. Iz Sarajeva nas kreće pet, iz Mostara još veća grupa, našao se tu i jedan momak iz zagreba… Sjajno, veselo društvo na polasku iz Konjičke bijele odakle redovno kreće ova tura.

Naravno, kad Đani organizuje ture uvijek tu bude i poneko iznenađenje (čitaj: guranje, nosanje, potezanje, cimanje… bicikla). U želji da skratimo put krenuli smo pogrešnim koji je možda kraći ali svakako nije put. Probijanje kroz šumu u kojoj samo što još tigrova nema već na samom startu ture.

Najbolji komentar sam čuo od Đanijeve supruge koja je iza mene gurala električni bicikl težak dvadesetak kilograma: „Dobro, hajd što se ovi novi izrade pa krenu za njim, ali kako to da mi koji ga znamo uvijek nasjednemo?“. Na sreću guranje je bilo tek stotinjak metara, a onda kreće standardni uspon ka Tisovici.

Vožnja teče glatko, jeste malo sparno ali taj dio je ipak u šumi i solidnoj hladovini. Povremeno zastajkujemo, zbijaju se šale a otkrivamo i da se gost iz Zagreba (nekako je zalutao u ove naše krajeve, ali se ispostavilo da je momak srčan i itekako vješt biciklist) zove Ivica. Kako u ekipi nismo imali Marice začas smo mu našli zamjenu: mostarca Ibricu, pa je salve smijeha izazvalo njihovo rukovanje uz Đanijevo predstavljanje: „Ovo su Ivica i Ibrica“. Da stvar bude pikantnija, Ivica je imao plavi, Ibrica žuti dres pa su ličili na zastavo BiH.

I tako dođosmo do prijevoja blizu doma Rapti. Tu se put račva: jedan vodi u Tisovicu kamo se zaputila većina ekipe, a nas sedam okrenusmo ka Velikoj kapi. Planinari u domu su nas sumnjičavo gledali sa onim biciklima, pokazivali negdje u daljini, nebu pod oblacima vrh do kojeg kako rekoše „dobro spremljenim planinarima treba dva i po do tri sata hoda“. Nas je više brinuo oblak koji se lako mogao pretvoriti u kišu, ali kod ovakve ekipe nema nazad.

Dobra priprema ture je veoma važna. Dan ranije sam pomno analizirao teren i visinski profil. Prvih tri kilometra je veoma strmo, pa sam poznavajući Prenj pretpostavio i da je kamenito. Drugih tri vodi po grebenu koji može a ne mora biti vozljiv. Stoga Božo, Dragan i ja odlučujemo ipak krenuti pješice, dok su Đani, Ivica, Amar i Ivo ponijeli bicikle.

Nakon uspona na sedlo i dalje ka grebenu otkrila se sva ljepota Prenja. U podnožju zelena dolina Tisovice, u daljini krpe snijega i veličanstveni vrhovi kud god oko seže. Druga planeta. Stoga ne iznenađuje da smo izazivajući kišu (koja ipak nije pala) na vrhu zasjeli, odmorili se i uživali u pogledu koji se rijetko viđa.

A onda je krenuo spust. Moram priznati da odavno nisam gledao momke kako bolje vladaju biciklima po onakvim gudurama i kamenju koje je nemoguće izbjeći. Čak bolje i od dvojice motorista na kroserima koji su se tu zatekli.

Prosto je nevjerovatno kako Amar (poznatiji kao Kewre) preskoči kamen ispred kojeg bih ja redovito sišao s bicikla, ili kako se stušti niz padinu tešku i sa silazak nogom. Tu sam shvatio zašto Ivica ne vodi Maricu, jer nema te cure koja bi ga pratila po ovakvom terenu. Svaka čast.

Ivo je malo zastao da osvoji još jedan vrh pa ga nema mnogo na fotkama, a Đani je konačno došao na svoje: čini se da taj ne zna za zemljane terene, ali je zato nevjerovatan na kamenjaru.

I kao da im to nije bilo malo, odlučuju da se ne vraćaju istim putem već da pokušaju pronaći put u Idbar. Sa zebnjom sam očekivao poruku da su stigli sretno, jer taj dan smo imali 1800 metara uspona, 30 kilometara biciklom i nekih 13 planinarenja. Nakon toga istraživati spust u nepoznato već predstavlja pravu avanturu.

No, sve tri grupe su se vratile sretno: ekipa iz Tisovice, mi koji smo pješice došli do bicikla i naravno njih četverica što su se spustili u Idbar.

Planeta Prenj!
Možda je ovo trebao da bude naslov teksta. Kako god, „dobar sam“ narednih pet-šest dana, vjerujem kao i svi drugari koji su mi pravili društvo

Tekst i foto: Emir Vučijak

 

0 komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovo..

Ostavite komentar