Čudno je to kako čovjek ponekad poželi da se vrati, slobodno možemo reči prapočecima brdskog biciklizma, barem kod nas, i napravi jednostavnu, istraživačku turu sam ili sa najboljim prijateljem. Nakon mjesec dana pauze, boravka vani, posmatranja kako se voze bicikli u civiliziranim zemljama, nakon cijele sezone nekakvih događaja koji odvlače pažnju od suštine i gdje se čovjek pretvara u organizatora koji ponajmanje uživa u svemu, nakon biciklističke lige koja se polako privodi kraju, shvatio sam da, u stvari, odavno nisam napravio turu za svoju dušu, kao nekad. Stoga je Ivanov poziv da se provozamo po Zelengori, sami, nas dvojica došao kao “kec na deset”.
Plan je jednostavan: idemo pravcem kojim nikad nismo prošli, pošto je Zelengora poznata po svojim glacijalnim jezerima, idemo da ih posjetimo. Ponovo onaj stari osjećaj pripremanja stvari, provjera tehničkog stanja bicikla, jutarnje buđenje, vožnja autom do Tjentišta gotovo bez ikakvog saobraćaja jer svi spavaju…
I onda uspon. Mir koji se “čuje” naprosto je nestvaran. Najglasniji zvuk je šum guma na podlozi i glasno disanje jer je Ivan nametnuo prilično žestok tempo. Začas savladavamo prvi uspon nakon kojih gubimo dvjestotinjak metara visine, a onda raskrsnica: lijevo je za Donje bare, a desno za Ljubin grob.
Provjeravamo na topografskoj karti, bez obzira što je do Donje bara slijepi put, jezero ne želimo preskočiti i idemo prvo do njega. Ponovo jak tempo makadamskim putem kroz šumu a onda, kao i obično, šuma se odjednom rastvori i pred nama se ukaza prekrasan pogled na travnate livade i planine okolo. Na rubu šumice nekakve kamenite stepenice u odličnom stanju pa odlučismo da i to malo istražimo. Stotinjak metara spustom po objektu koji se nikako ne bi trebao nalaziti u prirodi (ali ovdje je dolazio Branko Mikulić da uživa pa su se gradile stepenice kroz šumarak) i onda scena nestvarna: prekrasno zeleno jezero, čisto kao suza, okruženo crnogoričnom šumom.
Na rubu jezera mala kolibica ispred kojeg sretosmo mladića i dvije strankinje s kojima se sporazumijeva na engleskom. No, kad smo im prišli, na moje iznenađenje čovjek me prepozna, Alen s Breke, zakupio je tu kolibicu i voda turiste po obližnjim vrhovima. Nesebično nam ponudi osvježenje, pokaza izvor vode, zaključa kolibu i oni odoše. Izvorska voda je bila ledena, baš osvježavajuća, a tu zatekosmo i pive i sokove koji se prirodno hlade. Ostavismo dvije marke za pivo jer se takva ponuda ne propušta i onako na livadi zasjednosmo da jedemo. Malo kasnije ponovo glasovi, ovaj put trojica motorista na kvadovima. Nakon par riječi otrkivamo da je jedan od njih doktor iz Sarajeva koji nas prepozna. Izgleda da pravu gradsku raju čovjek danas sreće jedino u planinama.
Kako je naš ambiciozni plan bio da se okupamo na Orlovačkom jezeru a u međuvremenu posjetimo Bijelo i Crno jezero, pauzu koja je prijetila da pređe u cjelodnevno izležavanje ipak okončasmo, stavismo kacige na glave i okrenusmo nazad. Spust i pauza su nas malo osvježili pa smo ambiciozno krenuli ponovo uzbrdo, ka Ljubinom grobu. No, ovdje je teren bio nešto teži, uspon vrlo zahtjevan, vrućina, Ivan je imao stomačne tegobe a ja pauzu od mjesec dana, već smo nabili 1200 visinskih metara i sasvim je nerealno postalo stići do Orlovačkog jezera. Ja bih se odmah i vratio jer je i ovako dan bio uspješan ali Ivan je bio kategoričan: idemo na to Crno jezero, kad smo tu da se i okupamo.
Nakon sat vremena ponovo sretosmo motoriste koji nas ohrabriše u daljim naporima, potom i ljude što beru borovnice. Uglavnom su tu došli legendarnim VW transporterima koji idu i po nemogučim putevima. Nezadovoljni su jer je godina suha pa su borovnice sitne, a na ulazu im naplaćuju pet maraka za auto i pet maraka po osobi. Pitamo se gdje je tu uopšte računica, ali ljudi se bore za koricu kruha. Nesebičbno nas počastiše domaćim kruhom koji nismo mogli odbiti.
Kako smo se penjali više to je vidik bivao sve bolji i bolji. Otvarao se pogled na Maglić koji odavde izgleda zbilja veličanstveno. Naš nesigurni track koji smo imali kazivao je da idemo do kraja puta a onda će trebati naći nekakvu stazicu. No, lovočuvari s Ladom nam pokazaše kraticu preko jednog prijevoja kraj Ljubina groba.
Interesantna je priča o Ljubinu grobu. Legenda kaže da su se dva mladića zagledala u prelijepu djevojku Bojanu i kako nisu mogli odrediti kojem će pripasti zapodjenuše megdan. Borba je trajala cijeli dan a u sumrak poginu Ljubo. Pobjednik ostade anoniman, a Ljubo dobi važnu kotu koja se i danas spominje .Bila je važna i u Drugom svjetskom ratu. Naime, ovdje su partizani imali strateško uporište u ofanzivi u kojoj je učestvovalo blizu 120.000 nijemaca naspram dvadesetak hiljada partizana koji su, uz to, vukli i nekoliko hiljada ranjenika. Tito je tražio da se ova tačka brani što je duže moguće, a na tu naredbu dobio je nevjerovatnu depešu: “Dok se čuju pucnji na Ljubinu grobu kota nije pala, a kad više ne budete čuli rafale znajte da gore više nema živih partizana!”. Nevjerovatna žrtva a tako se i desilo.
E, od tog Ljubina groba ugledasmo u dolini jezerce do kojeg je vodila uska planinska stazica, fantastičan single trail. I tu je bila prva dilema: da li se spuštati u dolinu pa rizikovati povratak uzbrdo, uz činjenicu da nas nekad na povratku čeka još jedno brdo, odustati, ili pokušati pronaći nekakvu stazicu od Crnog jezera koja se kači na makadam i tako bez uspona stiči na asfalt. I tu se, naravno, probudio onaj avanturistički duh pa smo jednoglasno sprašili nizbrdo. Spust je bio toliko dobar da smo promašili neko skretanje koje bi nas dovelo do Bijelog jezera, ali smo zato izbili na Crno. Doduše, pomalo smo bili razočarani jer je zaraslo u šaš a ionako nije golemo pa smo se zapitali zašto je ono fenomenalno jezero nazvano Donja bara, a ovo triput manje – jezero. No, sunce je već hitalo ka zapadu, prošlo je pet popodne, jezero bilo okruženo šumom i nikakav put nismo vidjeli. To je značilo da nam treba gurati bicikle stazicom do Ljubina groba, pa onda sat-dva spusta, pa opet brdo… “Uh, bit će ovo dug dan” pomišljam.
Na sreću, ugledasmo dvojicu ribara koji ovdje kampuju i potvrdiše nam da zbilja kraj potoka ima nekakva stazica koja izlazi na makadam. Krenusmo stazom ali nakon par metara nema staze već valja dalje potokom. I tu smo zbilja uživali. Voziti po potoku dobokom desetak centimetara nemamo baš često priliku. Srećom, nije bilo padova i mokrih nogu. Malo dalje ukaza se vlaka od izvlačenja šume kojom smo započeli sjajan spust što potraja narednih sat-dva. Na kraju, kad smo izbili na asfalt, ponovo sretosmo doktora i ekipu sa kvadovima kako mezete pastrmku i koji nas jednostavno nisu pustili da odemo a da uz kaficu ne ispričamo kuda smo sve prošli.
Priča je jednostavna: prešli smo 70 kilometara uz 1830 metara visinskog uspona. I uživali kao rijetko kad do sada. Jedva čekam da ovo ponovimo jer, ipak smo promašili cijelo jedno jezero a naslov teksta ipak treba da glasi “Tri u jedan”.
Tekst i foto: Emir Vučijak
[wzslider]
Prelijepo iskoristen dan (Y)