Izvještaji sa vožnji

Bitovnja, Lopata-Martinov grob

Dok smo prije nešto manje od dvije godine osvajali Lisin biciklima pogled smo bacali prema nepreglednim planinskim pašnjacima Bitovnje, Zeca i Vranice. Zadivljeni prizorom dogovorili smo se da te predjele treba obavezno voziti što prije. Ali kako rijetko bude ono što se isplanira tako su nama u prvi plan došli Zelengora, Maglić, Prenj…Na Bitovnju smo na kratko i zaboravili..
Međutim, ideja se ponovo počela motati po glavama kada smo pravili spisak vrhova koje planiramo obići ove sezone. Bitovnju sam gledao skoro svaki dan dok sam išao na posao, nekako se sama nametala kao slijedeća destinacija. Čekao se samo pogodan trenutak.

Mjesec dana “majske jeseni” i mnogo obaveza na poslu su nas definitivno odvulke na drugu stranu. Istini za volju, ozbiljniju turu nismo dugo vozili. Bilo je atraktivnih tura, bilo je uspona, ali nije bilo ture nakon koje pet dana poslije još uvijek dosađuješ radnim kolegama pokazujući im slike vrhova na koje smo došli biciklom dok te oni pokušavaju razumjeti. To nam je falilo.

Meteorološke satelitske snimke sam prestao pratiti, iznad cijele Evrope se danima mutio neki šlag, na bosanskim planinama je padao snijeg, ponegdje u Evropi je “radio” vulkan i sve je više ličilo na neku kišnu verziju apokalipse nego na kraj proljeća. A kraj proljeća je možda najbolje vrijeme za pedalanje po planinama dok se bijele fleke snijega miješaju sa sivilom stijena i tamnozelenim četinarima.


Bitovnja, planina na granici slivova, obiluje bujnom vegetacijom i brojnim izvorima pitke vode

Dugo smo planirali rutu. U opticaju je čak bilo i noćenje u šatoru, pa uvezivanje nekoliko planina u dvodnevnoj turi…Od toga smo odustali zbog nepovoljnog vremena. Nakon vijećanja smo iscrtali put kojim planiramo ići, a to je podrazumijevalo polazak iz Kreševa, uspon do planinarskog doma Lopata gdje smo sa planinarima trebali utvrditi pouzdanost ucrtane rute, i zatim pravac – Bitovnja, Martinov grob na 1662 mnv.


Pozitivni primjer doprinosa očuvanju prirodni ljepota (obratiti pažnju na valutu…), prvi uspon asfaltnim putem

Šestog junskog jutra vrijeme nije baš bilo obećavajuće. U Sarajevu sunčano, a u Kreševu gdje smo došli kolima sunce se jedna probijalo kroz maglu i oblake. Dovezao nas je moj brat koji je žrtvovao nedeljno jutro normalnog čovjeka da bi nas odvezao na početnu tačku. A početna tačka je bila na početku puta Kreševo-Tarčin. Asfaltnim putem bez mnogo prometa smo došli na vrh prevoja prema Tarčinu i skrenuli desno, na makadam. Obzirom da je bilo jasno da je noć prije padala kiša mogli smo naslutiti šta nas čeka – blato do koljena ili u biciklističkom žargonu “do rotora”. A meni je bilo toliko drago što sam ponovo na makadamu da sam sa osmjehom pratio amortizere ispod sebe kako “dišu” na neravninama! Da smo se sa pola puta vratili meni bi bilo kao da smo se popeli na vrh!


Navigacijom kroz mrežu makadamskih puteva do planinarskog doma Lopata

Više raskrsnica nas je dočekalo na putu prema planinarskom domu Lopata. Koristeći se topografskim kartama uspjeli smo doći do doma prilično brzo.

Planinarski dom Lopata je primjer kako treba graditi objekte u prirodi. Objekat se jednostavno uklapa u prirodni ambijent. Primjetili smo ga tek kada smo mu prišli na 50m! Kod doma je bila prva pauza. Taman da razmotrimo strategiju obzirom da smo do doma prošli dva putokaza prema Martinovom grobu i ni na jednom nismo skrenuli. Ljubazni domaćini su nam pokušali objasniti kako najlakše doći na Bitovnju. Vjerovatno smo ih zbunili dok smo oboje pričali u isto vrijeme i mahali nekakvim aparatima koji “hvataju neke satellite”. Domaćin p.d. Lopata, Goran je jednostavno presjekao priču na stari dobri način: olovkom i komadom papira na kojoj je ucrtao put kojim trebamo ići. Još je dopisao svoj broj mobitela u slučaju da nam bilo šta zatreba! Dao nam je još mnoštvo informacija vezanih za ovaj kraj koji je, istini za volju, više poznat planinarima iz susjednih i evropskih zemalja nego nama.


Goranova mapa bila je korisnija od bilo kojeg GPS-a ; autor ovih redaka, strastveni pozer 🙂 (op.ur) ; dva vještačka jezerca u blizini nove planinske kuće

Dopunili smo zalihe vode, zahvalili domaćinima i krenuli dalje koristeći se ručno iscrtanom mapom. Nakon par kilometara smo shvatili da smo uglavnom bili na ruti koju smo noć prije iscrtali prema topo-kartama i Google Earth-u. Prolazili smo redom sve objekte koje nam je Goran ucrtao. Ne treba posebno objašnjavati koliko se čovjek sigurnjije osjeća kada vozi kroz nepoznato kada dođe do ovako vrijednog komada papira!


Makadam na usponu ubrzo je zamijenilo blato… puno blata…

Većim dijelom puta od p.d. Lpoata put je bio gotovo nemoguć za vožnju. Blato se gomilalo na točkovima znato otežavajući uspon na kritičnim dijelovima koji bi se inače uz malo više napora dali svladati. Drugim riječima, bilo je i guranja. Put je većim dijelom vodio kroz gustu bjelogoričnu šumu što bi ovu turu činulo idealnom tokom vrelih ljetnih dana. Ali, šta je – tu je. Niko nas nije tjerao da u nedelju ustajemo rano i vozimo bicikle sa po 5 kg blata na točkovima!


Nakon patnje sa blatom uslijedili su kratki ali uzbudljivi spustevi šumskim putevima

Malo po malo i prošli smo sve objekte sa rukom iscrtane karte i došli na kraj puta gdje se ispod samog vrha na koji smo se planirali popeti nalazi još jedna fantastična planinska koliba građena u skladu sa okolinom. U blizini je bilo nekoliko izvora vode koja je iskorištena za vodosnabdjevanje objekta. Objekat je još uvijek u procesu izgradnje i bio je zaključan. Na naše iznenađenje, dvadesetak metara od kolibe smo zapazili dva mala vještačka jezera koja se pune vodom iz obližnjih izvora. Sve vješto ukomponovano u planinski ambijent na 1550 mnv. Naš cilj se nalazio stotinjak metara zračnom linijom i isto toliko visinske razlike. Da budem precizniji, proplanak sa kolibom i dva mala jezera se nalazio tik ispod Martinovog groba. Između nas i cilja je bila strma i niskim planinskim biljem obrasla padina…Nije bilo druge nego prevaliti posljednje metre uspona sa biciklima na leđima. Prateći zaraslu planinarski stazicu smo stigli za petnaestak minuta na prostrane pašnjake Bitovnje koje smo prije gledali sa Lisina. Lisin je ostao na mjestu, nepregledne zelene livade sa mekanom planinskom travom također, samo smo mi dvije godine stariji. Zar je trebalo toliko proći da konačno dođemo do ove ljepote?


Pogleda sa Martinovog groba (1662 mnv) na vrh Bitovnje Lisin, Ozi ponovo pozira, ali ovaj put sa Lisinom u pozadini 🙂

Na samom vrhu nas je kao naručeno dočelkalo petnaestominutno sunce, sasvim dovoljno da predahnemo izležavajući se na travi. Napravili smo par fotografija kod Martinovog groba, nešto stavili u kljunove i krenuli zujati po vrhovima Bitovnje. Makadamskim putem koji je jasno vidljiv na satelitskim snimcima se može preći čitava Bitovnja s kraja na kraj što ovaj kraj čini atrakrivnim vozačima terenskih vozila. Iskreno, nisu mi baš na mjestu silne šare koje su za sobom ostavili terenci po zelenom tepihu Bitovnje.


Tipični krajolik planinskog kompleksa Bitovnje, Zec planine, Vitreuše i Vranice

Žao nam je što vrijeme nije bilo bolje za fotografisanje jer bi slike snijegom pokivenih vrhova Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vranice i ostalih planina vidljivih sa Bitovnje bile fantastične. Nakon “vozikanja” po bitovnji krenuli smo nazad prema Lisinu sa namjerom da se uključimo na neki od šumskih puteva koji silaze prema Raštelici. Usput smo sreli čobana koji je bio zbunjen što vidi dvotočkaše bez motora. Nije više bilo uspona, put nas je vodio brdima istočno od Lisina, i sve je nekako bilo poznato. Uskoro smo shvatili da se nalazimo na istom putu kojim smo se već spuštali sa Lisina, samo smo ovaj put bili sigurni gdje ćemo izaći.Nakon 5 km uzbudljivog spusta šumskim putem prešli smo preko željezničkog tunela Bradina i uskoro bili na asfaltnoj cesti kojom se može spustiti na desno prema Bradini i lijevo prema Raštelici. Kratko smo se odmorili pored “partizanske česme”, dopunili rezerve vode i krenuli prema Sarajevu.


Završni spust sa Bitovnje ; partizanski spomenik na Bradini

Temparatura je naglo skočila kada smo se uključili na magistralu u Raštelici. Vreli asfalt je bio u skladu sa datumom. Do Sarajeva nije bilo prijatno pedalati posebno dok čovjek ima u podsvijesti mnoge nesreće u kojima su učestvovali biciklisti u zadnje vrijeme. Srećom, nije bilo nikakvih problema. Kući smo bili već oko 6 sati poslije podne nakon 80 km vožnje i oko 1500 m uspona.

Iskreno, uopšte se nisam umorio. Barem ja nisam bio umoran i planirao sam istu noć napisati ovaj izvještaj. Ali, ispalo je drugačije: zaspao sam oko 21,00 i nisam se budio do slijedećeg jutra kada me je probudio alarm za posao.

Tekst: Ozrenko Mahmutović
Foto: Nermina Hadžibajrić i Ozrenko Mahmutović

OZ

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.