Nakon osvajanja Golem Koraba bio nam je potreban odmor te smo put do Ohrida odlučili prepoloviti kombi prevozom iz Debra. Do Debra smo po planu imali tek tridesetak kilometara spusta kanjonom Radike, što će u konačnici ipak iznositi skoro duplo više.
Nakon dosadnog asfaltnog spusta na kojem smo morali i pedalati kako bi iole odrzavali brzinu usljed čeonog vjetra, uslijedio je još dosadniji, ravni dio asfaltni dio. Monotoniju su tek razbijala sela na obroncima planina, gore visoko, tjerajući nas da se zapitamo zašto su baš gore starosjedioci odabirali da grade svoja naselja. Kasnije ćemo saznati da su to uglavnom sela Torveša (ili Torbeša), domicilnog naroda koji je nakon dolaska Osmanlija prešao na islam. Danas ih mnogi smatraju direktnim potomcima makedonskih bogumila.
Ulaz u Debar, većinski albanski gradić, izgledao je poput TV dokumentaraca o nekim zabitima u kojima ne vlada nikakav red. Goveda na cesti, skupi njemački automobili sa stranim i raspadajuće Lade sa domaćim tablicama, konjska zaprega i šleperi, svije dijele cestu nedovoljno široku i bez ikakvih ograda. Ulazeći u centar Debra čujemo muziku koja odjekuje iz obližnjeg kvarta. Prilazimo i otkrivamo da je upravo u toku albanska svadba. Trubači i bubnjevi daju spori ritam za tradicionalno kolo. Odmjereni koraci, ali i pogledi plesača nisu nam ulijevali hrabrosti da se i sami uključimo u slavlje. Ipak smo ostali po strani uživajući u ovoj jedinstvenoj prilici.
Nakon ručka na kojem smo naučili da se u Debru uštipci prave od mesa a ne tijesta, sačekali smo kombi na glavnom trgu, kraj spomenika Skender Begu. Opet već viđeni susreti sa znatiželjnim pogledima lokalaca, upoznavanja i slušanje priča kako su nekad davno pravili pite u Sarajevu…
Vožnja kombijem, kao i obično, bila je puna iznenađenja i otrkila nam nešto nevjerovatno. S momkom u ranim tridesetim, nakon kratkog upoznavanja smo brzo razvili priču, kao da se poznajemo godinama. Slični problemi su nas brzo vezali, i ubrzo saznajemo da je naš vozač, u stvari doktor, koji je neposredno prije nego što će sjesti u kombi, stavio infuziju svom pacijentu. U jednom momentu, držeći volan u jednoj a mobitel u drugoj ruci, pitao je za stanje pacijenta i davao instrukcije medicinskoj sestri, na naše ogromno iznenađenje. Plata doktora, koji je uložio devet godina svog života u edukaciju (računamo, naravno, samo medicinski fakultet), iznosi ravno 250 eura. Priča slična kao i u Bosni i Hercegovini. Umoran od posla, nezadovoljan platom i nemajući perspektivu u svojoj državi, svoju će budućnost potražiti negdje na zapadu. Ne možemo reći da ga krivimo…
U Ohrid smo došli u večernjim satima. Konačno, zasluženi odmor. Smješteni smo u pansionu u starom dijelu Ohrida, u neposrednoj blizini najpoznatije bogomolje, obnovljene crkve sv.Klimenta. Dan koji predstoji iskoristili smo za odmor i uživanje u ljepotama Ohridskog jezera, degustaciji odličnih nacionalnih jela i trošenjem zadnjih dinara na karting. Jednom se živi, zar ne? 🙂
[box]
Ohrid, grad pod zaštitom UNESCO-a se ubraja u najstarija naselja u Makedoniji. Svoj kulturni uspon počinje dolaskom Klimenta i Nauma, učenika Ćirila i Metodija, koji započinju širenje slovenske pismenosti i književnosti. Sv. Klement, zaštitnik grada Ohrida je i osnivač Makedonske pravoslavne crkve i prvi slavenski episkop (vrhovni poglavar episkopije, vladika).
Za vrijeme cara Samuela, oko Ohrida je izgrađena utvrda, i u kratkom periodu je ostvarena nezavisnost od Bizantskog carstva. Oko Ohrida je izrađeno 365 manastira, od kojih su mnogi do danas i obnovljeni. Posebno bi istaknuli posjetu manastiru Svete Bogorodice Perivlepte, najočuvanijem manastiru u Ohridu izgrađenom 1295. godine. Za vrijeme osmanske vladavine, mnoge crkve su pretvarane u džamije, a debeli sloj maltera se pokazao kao odličan konzervator, zahvaljujući kojem su danas freske očuvane u orginalnom obliku. Ukoliko budete posjetili ovaj manastir, obavezno pokušajte pronaći prof. Janu, kustosa manastira, koja je na nas ostavila poseban utisak.
[/box]
Sutra: Makedonija 2012 – 5. dan – Galičica – sv.Naum…
