Treći dan smo planirali uspon na najviši vrh Makedonije, Golem Korab. Samo ime najvisočije kote Makedonije nije ulijevalo samopouzdanje pred njegovo osvajanje. Ivan je u posljednji čas odustao od vožnje jer su sve naznake upućivale da je veći dio puta tehnički zahtjevan što nije išlo uz njegovu skorašnju povredu rebara. Ostala je nedoumica samo oko prijevoza od Mavrova do polazne tačke.

Naime, da bi izbjegli dodatnih 40 km asfaltnog spusta na početku i uspona na kraju ture, odlučili smo angažovati nekog da nas preveze. Od prvobitne ideje o angažovanju kombija odustali smo zbog cijene koja je iznosila preko 120 EUR. Na kraju smo uz pomoć susretljivih konobara u restorana hotela Makpetrol ipak došli do rješenja. Dogovor je bio da nas u 7 ujutro ispred hotela čeka Lada sa nosačima za bicikle. Vozač bi nas odvezao, sačekao i vratio, i to sve za 60 EUR. Kupljeno!


Već po ustaljenom običaju kasnili smo prije nego li smo i krenuli. Ipak, nismo u Alpama i među švicarskim satovima, već u Mekodoniji, zemlji sunca i opuštene atmosfere. Brzinski doručak, pakovanje, izlazak na parking i scena za pamćenje: naše “službeno vozilo” ture i njen vlasnik čekali su nas ponosno na parkingu. Prastara Lada Riva karavan bila je opremljena improviziranim… komadom željeza u obliku slova L i “sigurno” pričvršćena za krov lanenim konopcima.

 

Do sada smo bicikla prevozili na razne načine, ali ovo nas je ipak iznanadilo. Ipak, početno iznenađenje brzo je preraslo u šalu, ponajviše jer je prvi koji je stavio bicikl na spomenutu šklopociju bio upravo pedantni Ervin. Treba li reći da on ima najvredniji i najnovijim bajk? Ostatak ekipe je samo slijedio primjer i brzo smo krenuli sa “ruskom lađom”.

Treba napomenuti da smo plan ove vožnje u potpunosti bazirali na uputama kolege s našeg foruma, Velebita, sa čijeg smo sajta (www.takeadventure.com) preuzeli parametre staze i savjete kuda voziti. Upravo slijedeći pročitano nismo odustajali te smo na sami vrh uspjeli izaći biciklima.

 
 

Krenulo je sa makadamskom uzbrdicom nagiba i preko 20% koja se ubzo pretvorila u uski makadamski put koji nas je vodio duži dio uspona. Nakon samo nekoliko kilometara shvatili smo da su ogromne količine vode koje smo ponijeli bespotrebne jer smo svako malo nailazili na planinske potočiće. Snijeg je u visinama i sjenama još odolijevao ljetnom suncu i tako nam znatno olakšao ovu vožnju.

 

 

Pogled na travnate brijegove Golem Koraba već na pola uspona zamijenili su prizori koje viđamo u Alpama. Prelijepi vrhovi krečnjačkih stijena smjenjivali su sve visočiji i ljepši jedan od drugog. U podnožju litice kojom vozimo gledamo albanska sela, stada ovaca i ogromne šarplanince. Ključan dio uspona je nakon kraja makadamskog puta ostatak srušene karaule. Odavde obično idu samo planinari pješice, međutim slušamo instinkt i ne odustajemo od nošenja bicikla što se jako brzo pokazuje kao ispravna odluka. Posljednjih 200 m visinskog uspona smo proveli u kalkulisanju da li ćemo stići na vrh te je napravljen dogovor da se penjemo do 15.00 sati kako bi se nazad mogli vratiti do termina dogovorenog sa vozačem.

 
 
 

Pred samim vrhom, isrpljeni guranjem i nošenjem bicikala na tako rijetkom vazduhu, srećemo dva albanska dječaka koji veselo skakuću čuvajući svoje stado ovaca… na 2700 mnv. Jezička barijeru smo savaldali sa samo dvije riječi, „jes“ i „piramida“ što je valjda logičan naziv za vrh koji je bio tu, konačno nadomak nas.

 
 
 

Ljepotu pogleda sa vrha Golem Koraba je suvišno opisivati, ali je zanimljivo bilo vidjeti masu putića koji su ispresijecali ove vrhove. Ti putići su do skora bili među ključnim koridorima šverca jer smo se nalazili na tromeđi Makedonije, Albanije i Kosova/Srbije. Upravo zbog ovih razloga, uspon na Golem Korab sa makedonske strane je tek od nedavno slobodan, dok iz Albanije i dalje nije. Obzirom da na početku uspona graničnoj policiji nismo mogli pokazati dokumente jer ih greškom nismo ni ponijeli, shvatili smo da smo imali mnogo sreće što smo se ikako popeli, još biciklima…

 

 
 

Odličan spust u povratku zanimljivo je smjenjivao podloge i nagibe, od prelijepih blagih travnjaka, jako strmih krševitih single trailova do vožnje po snijegu. Osmijeh sa lica nije silazio i znali smo da je ovo jedan od onih prelijepih dana kad se osjećamo kao neizmjerno sretna djeca. Čak ni pucanje gume, ni uspon u povratku nisu pokvarili raspoloženje pa smo se na polaznu tačku vratili rekordno brzo.

Na karauli je nova smjena policije, a jedan od graničara je rodom iz Bosanske Krupe. Tu je i mladi par koji je pješke i autostopom došao iz Mađarske. Ovu noć spavaju u dvorištu karaule, sutra se penju na Golem Korab, a prekosutra… ko zna. Iako nimalo orginalne pojave, ipak nas svaki put natjeraju da se zapitamo da li smo slobodni, koliko nas život ograničava, šta je potrebno za sreću?

 

Kući se vraćamo našom “belom lađom” prepričavajući vozaču utiske. Istu priču nastavljamo i Ivanu. Sretan je što nas vidi žive i zdrave, ali ne skriva ljubomoru. Prelijepa tura, ali ne i zadnja u nizu prelijepih koje vozimo na ovom putovanju.

Sutra:  Makedonija 2012 – 4. dan –  Mavrovo – Debar - Ohrid

 

0 komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovo..

Ostavite komentar