U diskusiji na temu ko je sretniji: pripadnik starije generacije koji je odrastao u socijalizmu kada nije bilo moguće da se pojedinac enormno obogati, ima raskošne stanove, vile ili luksuzne automobile, kada je mogao zaspati u parku neometan od narkomana i kojekakvih „slučajeva“, ili kada su se noći provodile na plaži sa društvom uz gitaru hvatajući zavodnički pogled kakve djevojke i skupljajući hrabrost kako da joj priđe ili, pak, pripadnik današnje mladeži koja živi u doba visoke tehnologije, kompjuterizovane muzike, dostupnosti informacija kada se vijest širi brzinom konekcije na internet, i kada su virtualne socijalne mreže postale važnije od stvarnih života, jezičak na vagi bio je – autoput.

Čini se da bi ovaj prvi, za mogućnost da iz glavnog grada stigne na Jadran za tek nešto više od sat vremena, žrtvovao sve one „live“ koncerte na kojima se nije slušao jednolični ritam techna već su svirali živi ljudi, pa makar djevojci morao prići ne onako stidljivo nudeći piće već lajkom na kakvu besmislenu fotografiju koju ona načini u toaletu noćnog kluba, a sve zarad onog mirisa mediterana koji se uvlači u kosti svakim udisajem.

Upravo naša biciklistička tura danas započela je ovom raspravom dok smo kloparali vijugavim putem kraj Jablanice. Ne pada teško ustajanje prije sabaha i kretanje po mraku jer znamo da nas na jugu čeka sunce, ali uistinu zavidimo budućim generacijama koje će, ako Bog da, i ako bude pameti u politici, jednog dana ipak kroz Prenj prolaziti tunelom sa četiri trake.

Nema ljepšeg ugođaja nego iz gradskog smoga pobjeći na jug, na sunce. Kako je prognoza najavljivala vjetar sjeverac, a iskustvo kazivalo da tada nije mudro penjati se na visinu, u planine, logičan izbor bio je – biciklom do mora. Niže ne može, a reklo bi se ni ljepše.

Startovali smo iz Čapljine. Ovaj put umjesto brdskih potjerali smo cestovne bicikle koji kao da lete po pustoj magistrali. Na granici letimična kontrola, a onda palme u Metkoviću, miris mora, sunce i nebo bez oblačka. Zrak je svjež kao da udišemo čisti kisik. U Pločama slika kao da smo hiljadama kilometara daleko od zagađenog Sarajeva. Mame sa dječicom u kolicima, šetaći na rivi, prepune bašte kafića koji su izloženi suncu, pokoja bakica čita knjigu na klupi u parku. Ni po čemu se ne da zaključiti da je prva polovina januara. Temperatura doseže 18 stepeni pa se odvažno skidamo u majice kratkih rukava.

Ipak, na povratku vjetar opominje, pa oblačimo jakne. Kako ne volimo ture gdje se vraćamo istim putem biramo lokalnu cestu preko Komina, što je još i ljepše jer slušajući galebove koji se nadvikuju glasnim kliktajima prolazimo kroz polja mandarina koje rastu tik uz cestu. Domaćin nam neće zamjeriti ako se kojom i osladimo, a slatke su kao ni jedne do sada. Nakon osamdesetak kilometara stižemo na mjesto polaska, zapanjeni jer je tek 14,00 sati.

Iako brdski bicikl ima hiljadu prednosti i nudi poseban doživljaj prirode, ova lagana vožnjica cestovnim je nešto posebno. Nismo zadavali prejak ritam jer jedan član naše ekipe vozi ciklokros bicikl što je, čini se, optimalna opcija. Dovoljno lagan, kruti i brz kao cestovni, sa sličnom geometrijom i „savijenim“ upravljačem, ali i robustan da izdrži manje neravnine na putu (pa i težinu svog vlasnika), siguran sa hidrauličkim disk kočnicama i za nijansu širim gumama. Toplo preporučujemo svakom zaljubljeniku u biciklizam nabavku sličnog, osobito ako ne priznaje godišnja doba i želi da uživa svih 356 dana u godini.

Mi to činimo malo manje, jer, zaboga, živimo u gradu olimpijskih planina koje zovu na snijeg. Iduće sedmice bi trebao pasti novi, a onda ćemo bicikle zamijeniti skijama.

Tekst i foto: Emir Vucijak

 

2 komentara

Ostavite komentar