Autor Tema: Decembarsko sunce u Hercegovini  (Posjeta: 321 vremena)

meri
***

  • MTBA član
  • Zaradio penziju na forumu sa 1307 postova

  • Offline
Decembarsko sunce u Hercegovini
« u: 24.12.2017 u 21:26 »


Dvadesettreći decembar je zapravo deseti dan moje ovogodišnje skijaškte sezone. Istina, većinom sam se penjao na planine da bih se spuštako na skijama, a tek jednom isprobah šesterosjed na Bjelašnici, tu milionsku investiciju plaćenu novcem građana. Ali umjesto da tu subotu uživam u blagodetima brzog transoprta uslijedilo je neugodno iznenađenje. Moderni, skupi lift šestog dana od puštanja u rad – stoji. Kažu, zbog vjetra. Da li je moguće?



U lokalnoj kafeteriji srećem grupu bordera, zapravo biciklista od kojih su neki članovi MTBA teama. Razočarano gledaju u ledom okovane korpe famoznog lifta. No, kako je srce pokretač svega, a sve je u glavi, i naravno pošto znam da brdskim biciklistima ništa nije teško, začas dogovaramo da svoju alpsku ski opremu zamijenim turnom, a borderi da krenu pješice ka vrhu Bjelašnice.


Zapravo, oni će se kačiti na baby lift kako bi makar malo umanjili hodanje, a ja ću oštro pravolinijski uz najstrimiju ski stazu. Gore slika nestvarna. Bjelina planine rezervisana samo za nas. Užitak vanserijski. Skijanje po tek uređenoj stazi a ima i nedirnutog snijega, takozvanog cjelca, tek da se malo oćejfi. I tu razmišljam kako je dobro što smo sutrašnju nedjelju dogovorili turno a ne alpsko skijanje.


Ali, ne lezi vraže. Taman što sam se spustio s vrha Bjelašnice stiže poruka: „Sutra najavljuju jugovinu. Šta mislite da potegnemo biciklima na kaficu u Makarsku?“. Da je ova poruka stigla par mjeseci ranije bila bi sasvim normalna, ali biciklima u Makarsku dan uoči Božića? Prvo mislim da je neka šala, a onda stižu poruke: „Odlična ideja“, „Ok“, „Može“. Gledam vremensku prognozu, pa zaista je mnogo ljepše uživati u suncu Hercegovine na dvocifrenoj temperaturi, nego se gurati sa skijašima na Bjelašnici, uz neizvjestan rad lifta.



Ipak, zdrav razum nalaže da se planirana dionica Ljubuški-Makarska i nazad, duga 120 kilometara, ostavi za period kad je dan malo duži i u tri rečenice dogovaramo Hercegovinu. Nema boljeg osjećaja nego kad imaš ekipu s kojom druguješ deset ili petnaest godina i gdje je dovoljno da jedan pomisli, a ostali da se slože. Dogovaranje je trajalo bukvalno pet minuta, a dvije najvažnije napomene su bile da idemo cestovnim biciklima i da za svaki slučaj ponesemo pasoše.


 


Jeste malo čudno izgledalo vaditi skije iz auta i postavljati nosač za bicikl, tim prije što je do Nove godine ostalo tek nekoliko dana, ali veselju zbog takve ludosti nema premca. Jedva nekako pronalazim cestovne patike i opremu, no, toliko puta sam se spakovao navrat-nanos da potrebne sitnice, čini se, same isplivavaju i nude se.



Nedjelja. Buđenje na rani sabah-Kretanje sa prvim razdankom. Iz Sarajeva nas ispaća kišica. Na nju ne obraćamo toliko pažnje jer vjerujemo vremenskoj prognozi koja je rekla da će u Hercegovini biti sunčano, čak to 14 stepeni. Raspoloženje, kao i uvijek popravlja slika Prenja koja se ugleda izlaskom iz tunela Bradina uz neizbježne komentare kako je on posebna priča i planove kako ćemo ga posjetiti čim prije.


 


Ulaz u Jablanicu je još ljepši jer nad gradićem se bijeli Čvrsnica pod snijegom. Slika nas asocira na kakav austrijski Gerlitzen ili sličan gradić kroz koji smo nekoć prolazili, s tim što su ovdje kuće neuredno razbacane, a iz mjesta ne vodi gondola koja bi zaljubljenicima planine približila ovu ljepoticu.


I na kraju Mostar. Suvišno je trošiti riječi da objasnimo kako smo iz sarajevske zime odjednom kročili u neko drugo godišnje doba. Zbilja je ovo raj za biciklizam. Kako smo se odlučili za cestovne bicikle tura je kilometrima nešto duža, rekli bismo tričavih sedamdesetak, a ide iz Mostara ka Čitluku, pa potom na Žitomisliće. E kad smo već tu ne propuštamo skoknuti u Blagaj na kaficu. Ovdje ljudi sjede u ljetnim baštama, lišće nekog bokora je zeleno kao usred ljeta, a ni palme nisu rijetkost.


 


Ipak, da nismo na drugoj planeti osvjedočili smo se na povratku za Mostar. Na lokalnom putu iz Blagaja neki „majmun“ (neka mi oproste majmuni jer su mnogo inteligentnija bića od ovog tipa) na pravcu vrši preticanje iako nas je morao vidjeti kako vozimo iz suprotnog smjera. Potpuno nas je otjerao na bankinu, a kako smo vozili desetak centimetara jedan iza drugoga došlo je do kontakta. Pukim čudom, ili ispravnije rečeno Božijom voljom, ostadosmo čitavi čak i bez pada, a moglo je završiti mnogo gore. Epilog, jedna puknuta unutrašnja, i jedna oštećena vanjska guma.







Ipak, ni takvo što nam nije moglo skinuti radosni osmijeh s lica. Nema ljepšeg osjećaja nego znati da imamo tako lijepu zemlju, toliko raznoliku da je sve moguće. I uz to imati uvijek kraj sebe ekipu spremnu na sve, takvu da je jedan mig dovoljan da se krene u daljinu. Nakon problema i psihičkih trauma s kojima se susretoh zadnjih dana ovo je došlo kao mehlem za dušu. Pa ko to još može jedan dan skijati, drugi uživati u mirisu mediterana vozeći bicikl. A sutra…. ko zna šta je na redu!


Tekst i foto: Emir Vucijak





Kada ostarim zelim da pricam sta sam radio u zivotu, a ne sta sam zelio da radim!

dabman
*

  • Početnik na forumu sa 2 postova

  • Offline
Odg: Decembarsko sunce u Hercegovini
« Odgovori #1 u: 10.01.2018 u 15:18 »
Čini mi se kao jako dobra zabava i super slike, steta sto se ne mogu povecati nego su tako dosta male...