Iako na prvi pogled turno skijanje nema neku vezu sa brdskim biciklizmom, zbog toga što i jedni u drugi rado posjećuju one najljepše, gotovo nedirnute predjele planina, te zbog činjenice da se sve veći broj brdskih biciklista odlučuje za ovaj vid uživanja zimi, evo kraćeg zapisa sa ture po Čvrsnici i jedan amaterski video.

Nakon subotnje ture cestovnim biciklima do mora, tačnije do Ploča, januarske kafice na rivi i majica kratkih rukava na plus 18 stepeni, ipak smo vraćajući se u Bosnu i gledajući vrhove planina pod snijegom rekli kako će biti biciklizma, a ovo je vrijeme za skijanje. S obzirom na neuobičajeno visoke temperature u januaru odlučili smo da alpsko skijanje malo sačeka, jer, zaboga, kakav je užitak skijati po jugovini i cijeli dan po istoj stazi. Postoji nešto mnogo zanimljivije – turno skijanje.

S obzirom da turno skijanje podrazumijeva odlazak na nepristupačna područja, svakako da biramo dane kad je vrijeme lijepo. Nakon padavina i slabog snijega meteorolozi su najavili četvrtak koji obećava. Zapravo, višegodišnje iskustvo lomatanja po planinama je reklo da bi dan mogao biti idealan. Stoga s radošću prihvatam poziv kombinovane, biciklističko-turaške ekipe iz Travnika/Viteza da im se pridružim u posjetimi Čvrsnici.

Za bicikliste Čvrsnica ima poseban značaj. Vrh Pločno, sa svojih 2228 metara nadmorske visine, četvrti je vrh u BiH, ali i jedini do kojeg je moguće popeti se makadamskim putem i biciklom. Stoga slovi za svojevrstan cilj svih koji se iole ozbiljno bave brdskim biciklizmom. No, ekipa s kojom sam taj dan odlučio skijati je postavila sebi novi izazov. Zove se „Challenge 2000+“ a riječ je, zapravo, o spisku svih 77 vrhova u Bosni i Hercegovini visočijih od dvije hiljade metara. Na neke je moguće doći biciklom, neki su dobra planinarska destinacija, a ima i onih za koje se treba dobro pomučiti, imati alpinističko iskustvo i znanje i naravno sreću sa vremenom. S obzirom da Čvrsnica obiluje kotama višim od 2000 metara odlučiil smo „prohodati“ po tim nebeskim visinama.

Da bi se u jednom danu osvojilo pet vrhova potrebno je rano ustati. Već u pet sati krećem iz Sarajeva. Previdio sam da u ta doba ni pekare ne rade, ali spas nalazim u Čelebićima gdje se tradicionalno snabdijevamo kiflama i pogačama s kajmakom. Prodavačica me prepoznaje jer ovdje sam čest gost i obraća riječima: „Danas ste nešto poranili“. Eh, kad bih joj počeo objašnjavati gdje idem…

Zoru dočekujem pred Sovićkim vratima, uživam u prvim zrakama sunca koje obasjavaju vrh Vran planine, da bi se u par minuta cijelo područje Risovca i jezero Blidinje našli okupani „zlatom“. Nebo je kristalno čisto, bez oblačka. Čini se imat ćemo savršen dan.

Makadamski put ka Pločnom je dug, vijugav. Na sreću prvi kilometri nisu zatrpani snijegom što koristimo kako bi odmakli što dalje. Međutim, tada maler: jedan od terenaca se zaglavljuje u snijegu koji je vjetar nanio noć prije. I tada slijedi borba: vadimo lopate, kopamo, čistimo, dizalicom podižemo auto, podmećemo kamenje, čupamo ga drugim vozilom i konačno oslobađamo. No, gubimo sat vremena koji će se na kraju dana pokazati dragocjenim.

A onda ono najljepše na svijetu: uspon na monument od planine. Sa svakim osvojenim metrom pogled biva sve ljepši. Bjelina snijega pravi kontrast teget plavom nebu, a izgorjela kleka i pokoje drvo, potpuno crno i garavo, daje neki čudan osjećaj. Nakon što smo dobro odmakli i popeli se blizu prve kote, u daljini iznad Biokova vidimo i Jadransko more. I tu pada prvi vrh. Potom pokušavamo doći do drugog, ali na skijama je preopasno. Do njega put vodi preko ledene plohe, koju nekako savladavamo, no, ispriječila se provalija sa stijenama u podnožju. Tu se vidi da nijedan postavljeni cilj osvajanja vrha nije vrijedan rizika, pa od te kote odustajemo. Doći ćemo ljeti.

Čvrsnica vrhova ima napretek pa grabimo dalje. Vjetar šiba ali se i oprema pokazuje da vrijedi svake uložene marke. Vrhovi padaju jedan po jedan, ali pada i sunce koje već kreće ka zapadu. Na Pločno stižemo u suton posmatrajući možda i najljepši zalazak sunca koji se može doživjeti. Objekat na vrhu je vojni, u njega je zabranjen ulazak civilima, ali dobri ljudi nas nude čajem koji brzo ispijamo jer valja se prije mrklog mraka dohvatiti barem puta u podnožju planine.

I tada spektakl. Ko nije skijao po noći van staze teško da će razumjeti užitak i adrenalin koji se javlja dok hitaš niz padinu a svuda unaokolo purpurna boja zalazećeg sunca. Uz ono malo svjetlosti koja se odbija od bjelinu snijega i lampe koje koristimo nekako prolazimo i kleku. Put hvatamo kada je mrak već dobrano osvojio, ali dalje je lakše slijediti ga nizbrdo. Na kraju pronalazimo i auta što po mraku i nije baš bio jednostavan zadatak.

I da bi dan bio završen još bolje, pobrinuli su se naši prijatelji iz HPD „Pločno“, planinari, brdski biciklisti i članovi GSS-a. U poluzavršenom domu koji grade dočekali su nas sa već spremljenim mesom sa roštilja, velikim osmjehom i riječima dobrodošlice. Čestitaju na podvigu, prepričavaju svoje doživljaje a začas pada i plan za druženje. Obećavam na ljeto obaveznu zajedničku biciklističku turu na Pločno, a kako najavljuju, do tada bi i dom mogao biti dovršen. U njemu će biti stotinjak kreveta. Eto prilike za zabavu, harmoniku i zajedničko veselje.

Osvojeni vrhovi: Kota 2093 m, Ivina kosa 2219 m, Cuprija 2101, Kota 2182 m, Plocno 2228 m

Tekst i foto: Emir Vucijak

 

Ostavite komentar